toskanska djeca

Gledala sam film, predivna Toskana, ljeto i sve one divne boje. Mlada djevojka dođe u posjetu prijateljima. Stariji ljudi, koji su prijatelji njene pokojne mame, umjetnici koji okupljaju prijatelje umjetnike. Doseljenici iz Engleske kojima je njena majka pomagala obnoviti posjed, kojega su te godine, kad je ona začeta, kupili.

Među tim 'starijim' ljudima, koji su svako na svoj način proživljavali svoj ljetni odmor i svoje životne priče, dolazak mlade djevojke unese slatki nemir. Ona u svojim devetnaestim godinama pokušava razumjeti život, sebe i maminu tajnu. Njen otac ju je poslao iz Amerike da porodični prijatelj napravi njen portret, kao što je radio i portret njene mame. Djevojka je pokušavala razumjeti jedan mamin zapis, iz kojeg na kraju filma zaključuje da je njen biološki otac upravo čovjek koji radi njen portret. Čak je i on iznenađen te predlaže da to ostane tajna, na što mu mala odgovori : »Učila sam od najbolje učiteljice koja je znala čuvati tajnu.« Bilo mu je drago, ne toliko zbog tajne, nego zbog te mlade djevojke. Sretan zbog postojanja dobrog bića, koja je njegova kćer, nastalog iz jedne noći ljubavi.

Dugo u noć sam razmišljala. Danas na poslu pričam sa starijom  kolegicom baš o tom filmu. Prepričavam priču uz neke svoje spoznaje.  Kako je djevojka bila zahvalna prvenstveno ocu koji ju je odgojio, koji joj je ponudio tu širinu razmišljanja da može prihvatiti život takav kakav je, da tako mlada već razumije što ni mnogi odrasli ne mogu. Tad sam pomislila da nas neke životne situacije vode prema nekim drugim sudbinama. Ne znam zašto je to tako, zašto neki mogu i na Mjesec, a neki ni na more, ali očito zbog nekog drugog razloga.

Neki imaju lakši životni put, sve ide ono po pravilu – muž/žena, djeca, miran i staložen život, možda se ponekome čini dosadan, ali ipak je to dobar život, i one druge, ne 'po pravilu' priče,  sam/a, samohran/a, nezaposlen/a. I uvijek mislimo, da mi nismo dio tih drugih priča, da se one dešavaju  negdje daleko, iza sedam gora i sedam mora, u nekoj Andersenovoj priči, sve dok nam se ne dese.

Tek kad ih osjetimo na svojoj koži, spoznamo, da nisu jednostavne, da su kompleksnije stvari složene iz okolnosti, različitih ljudi, sudbina.

Danas znam da ne možeš nikoga suditi po njegovim djelima, svako se odlučuje po nekom svom nahođenju, životnim vrijednostima, svjetonazoru, odgoju, … Većina odlučuje po sebi, kako je njemu/njoj najprikladnije, kako najmanje utječe na njegov/njen život, a pri tome se odriče svega onoga što bi moglo biti 'dosadno', u smislu po društvenim pravilima, nekoj igri – posao, stan, muž/žena, djeca, mirovina. Pa čak i kad tako odlučujemo, nitko ne garantira 'zabavu', lakoću bivanja, sretan život. Nijedna naša odluka, koliko nam se u tom trenutku činila pravilna za nas, za sve upletene, i  kolikogod mislili da znamo pozitivni ishod te odluke, u životu ništa ne garantira. Tek život pokaže kuda nas naše odluke vode. 

 

Životna neizvjesnost je čar života, ona nam se dešava. Zatečeni u nepredvidljivom scenariju, svatko pokušava improvizirati najbolje što može.  Svatko po svojoj sudbini.
 

Kolikogod ponekad željela da mi bude Život onako lijepo jednostavan, čak pomalo dosadan i konvencionalan, on je igrao sa mnom jednu od onih igara sa tv - show Rudi Carrella – Lass dich uberraschen. Dozvolite da vas iznenadimo.

 U svim tim iznenađenjima pokušavam već godinama opravdati svoje postupke kao i postupke ljudi uključenih u moj životni scenarij, ponekad uspijem, nekad nažalost ne. Ponekad u tijeku vremena, kad se osvrnem unazad, točno razumijem zašto je to moralo, iako bolno, tako biti. Onda mi je drago jer sam iz tih situacija izašla nova ja, updejtovana, bolja verzija čovjeka. Ponekad se ražalostim jer nikako ne mogu razumjeti, ali valjda je to tako u životu – to što ne razumijemo, to nam se dešava. I kako sam neki dan čula rečenicu – sve se završi dobro, ako nije još dobro, znači da nije završeno.

 

Frustrirale bi me sve te situacije koje nisu bile dobre jer očito nisu bile završene, a ja sam željela da se okončaju da mogu krenuti dalje. I svaki dan bi napravila korak dalje, a onda bi po nekoj gluposti napravila korak nazad, put je tako bio duži i teži. A ja sam samo željela da se osjećam dobro.

 

Dugo nisam mogla razumjet ljude koji su ostavljali svoju djecu. Da, onako mladenački 'pametna', zgrožena i 'popadijski' nastrojena. Ali godine donesu svoje, nauče nas razumijeti. Kad prolazim situaciju mogu shvatiti da je svaki slučaj do slučaja različit, da se ljudi odriču svojoj djeci iz različiti razloga, neki od njih imaju opravdanje, neki od njih nemaju. Ali u cijeloj priči nije važan taj input, već output. To, kako djeca sa tom spoznajom žive, kako je iskoriste (u svoj  plus ili minus) i u kakve ljude se pretvore. Gledajući tada taj film shvatih, da u sličnom primjeru, nije toliko važno jeli otac djeteta sa tim djetetom u njegovom rastu, već jeli dijete ima bar jednu osobu, koja želi bit sa njim i pomagati mu razvijati se u boljeg čovjeka. Shvatila sam da gubitak oca  djeteta nije tragedija za dijete, već je možda mogućnost, otvoren put. Kao u filmu, naći čovjeka koji će nas oboje voljeti i prihvatiti dijete kao svoje te skupa odgajati u  ljubavi. Dobro, dobro, znam da život nije film, pogotovo ne američki sladunjav, ali... dopuštao je nadu donoseće sanjanje, neku moguću priču iz secnarija priča 'po pravilu'.  Jednu, iako možda nerealnu slamčicu,  koja mi je tek kratki trenutak davala osjećaj 'dobro je'.

 

Odjednom sam osjetila olakšanje, shvaćajući da nije potrebno tražiti ljubav od ljudi koji ti je ne mogu dati, već je puno važnije vratiti ljubav onima koji je žele tebi pokloniti. Dijete je to najbolje znalo. A i uvijek sam smatrala da kako se ponašaš do majke djeteta, tako ćeš se ponašati i do djeteta. Čak i u obiteljima, gdje su očevi bili samohrani, i dijete je raslo bez majke, primijetila sam isti obrazac. Voljeti dijete svoga partnera, zato jer volite njega/nju. Dijete, iako možda posve drukčije od njega/nje, ipak je njegovo/njeno dijete - jedno je nedužno biće cijele priče.

 U vrijeme kad sam prolazila trudnoću nekako sam tako složila i svoje dotadašnje odnose, neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ostali, neki su ponovo ušli. Kroz reakciju na moje dijete, u očima tih ljudi mogla sam vidjeti kako gledaju mene. Vidjeti dubinu naših odnosa. Možda je to glupo i nerealno, možda ništa od ovoga nije istinito, možda je samo moja percepcija, ali u mom primjeru je djelovalo. Kad sam sagledala svoje odnose, pa čak i ona prijateljstva iz djetinjstva, i iskreno si priznala, puno je tu bilo nekih 'interesnih' ili 'reda radi' prijateljstava, prijateljstava iz učtivosti, a bez stvarne i istinske emocije toplog prijateljstva. A to mi je bila važna postavka u prijateljstvu, da postoji ta neka topla povezanost, obostrano povjerenje, razumijevanje, ono nešto što te ljude postavlja u krug obitelji, a ne samo poznanika koje dnevno susrećeš i sa kojima se družiš na putovanjima. Općenito mi je uvijek bila važna dubina odnosa, ne količina prijatelja. Mnogi od tih prijatelja mi i danas kažu, da sam čudna. Da ne zatvaram vrata, već uvijek moram pustiti malo otvorena, da se ljudi mogu vračati. Pokušala sam, od tog ostavljanja na pola otvorenih  vrata, ubio me propuh. Jednostavno, nisam znala i umjela tako. I ponekad bi se divila ljudima koji tako mogu, ali očito svako od nas vodi svoj život po nekim svojim unutarnjim smjernicama koje su plod našeg karaktera, odgoja i nečeg svima nama posebnog, jedinstvenog. Svaki čovjek priča za sebe. Upravo zbog te posebnosti ne možemo ljude suditi, jednostavno svatko ima pravo na svoj odabir. Ako pri tome koga povrijedi, svatko će vam reći da nije bilo namjerno. Možda i nije ali ipak boli, a sa boli se je potrebno suočiti.  To je teži put.

 

Evocirajući film i razmišljanja, kolegica mi je ispričala priču svog djetinjstva i roditeljstva.  Danas gospođa ima preko sedamdeset godina. Sa jedanaest mjeseci joj je umrla majka u logoru. Starija sestra je tad imala 11, a druga 9. Kasnije se je otac oženio, ta žena je bila prava maćeha, u onom 'bajkovitom' smislu, žena koja nije voljela djecu svoga partnera. Starije su već otišle od kuće, a ona je sa sedam godina svako jutro prije škole morala sa obližnjeg bunara donijeti svu vodu za kućanstvo i za blago u štali. Velika obitelj, puno vode. Sa sedam godina. I poslije tog jutarnjeg posla,  spustila bi se u školu, koja je bila u dolini i do koje je bilo najmanje pol ure hoda. Kad bi radnička sirena oglašavala kraj rada, ona bi morala biti već doma ali kako je uz brdo trebalo i više vremena iz škole, ona bi redovito zakasnila. Tome su redovito slijedile i batine. Tako je bilo njeno djetinjstvo do 11 godine. Tad je ušla u njen život druga maćeha, koja je bila čista suprotnost. O njoj priča kao o svojoj mami, sa puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Dala joj je ljubav, nježnost, mogućnost izobrazbe. Zbog nje je završila fakulteta, dugo godina bila glavna direktorica velike državne firme, i danas, čak i u mirovini, dobrovoljno radi i pomaže.  Zbog te do nje dobre žene i ona je danas jedna predivna osoba.

 Njene sestre i brat su cijelu situaciju drugačije doživjeli, sestre su rano otišle od kuće i nisu ni upoznale tu treću ženu, ali su imale puno toga za reći. Sin je zamjerao svom ocu te je svoju zamjerku prenio na svog sina. Svatko od njenih je napisao na iste osobe drugačiji scenarij. Samo ona kaže da je imala sreće što je takva osoba ušla u njen život, u takvom periodu, na takav način i njeno iskustvo u istoj priči petoro ljudi je sasvim drugačije.

 Ponekad djeca imaju oba roditelja, a rastu samoniklo, ponekad nemaju nijednog, pa imaju sretno djetinjstvo. Koliko ljudi, toliko priča.
A u svakoj priči je ona najvažnija upravo ljubav. Ljubav do jednog nezaštićenog i ranjivog bića, djeteta.

 
Ljubav do djeteta, ne samo svog, već i tuđeg, uvijek je bila neki ideal kojem sam se divila, divila sam se ljudima koji su tu ljubav iskazivali, koji su je živjeli u punini. Činilo mi se da su takva djeca sretnija. Zato sam uvijek govorila da ne želim sama imati djecu, uvijek sam ustrajavala da dijete ima i oca, ali sudbina kao da mi je poželjela pokazati neku svoju priču, a ne 'moju volju'. Možda dijete i uz  jednog roditelja može biti sretno, možda dijete bez roditelja može biti sretno… I mislim da može, ako je okruženo ljudima koji ga vole. Ne onima koji će mu govoriti to što misle da moraju, već onima od kojih će dobiti toplinu, sigurnost, zaštitu i dobar odgoj, ljudima koji će željeti biti i sudjelovati u njegovoj rasti do odraslog čovjeka. Zato mi se je korak odaljavanja od ljudi koji nisu prihvaćali moje dijete, ni mene, činio najbolji korak za dijete. A kolegičina priča primjer dobre prakse.

Zašto ustrajavamo u slabim odnosima, u nesretnim vezama, u neiskrenim prijateljstvima? Reda radi, učtivosti, ne želeći drugoga povrijediti, ne želeći nositi se sa krivdom, ne želeći ispasti 'ružni' ili se pak žrtvujemo za dijete, partnera, odnos ili jednostavno ne želimo biti sami? Većinu stvari činimo nesvjesno, jer bi nas naša svjesnost prestrašila. A ponekad činimo stvari svjesno, sa predumišljajem i o tome nikome ne govorimo, slažemo opravdanja kojim ih pokušavamo zavarati, a u biti želimo zavarati jedino sebe jer je tako puno lakše suočiti se sa onom svjesnošću koja nas straši.

Kakogod se mi odlučivali, svjesno ili nesvjesno, hrabro ili kukavički, djeca će rasti i postati će odrasli ljudi. Moja je najveća želja da odraste u dobru osobu koja se neće bojati života, odluka i teških situacija te da će u svom životu zaprimiti toliko ljubavi od svoje okoline da bude hrabar u davanju i iskazivanju te iste ljubavi svima u svojoj okolini, a pogotovu da bude dobar do sve djece, i svoje i tuđe. 

 I još uvijek mi je pred očima taj film, toskanska ljetna pokrajina, čempresi kao iz moje mladosti, 'savana' osjećaji iz jedne priče o ljubavi, iskrena i naivna mladenačka zanesenost te jedno dijete ... I gdje je jedino važna ljubav, iskrena ljubav do djeteta.  

I da se mene pita, da sam jedna od misica mahalica, rekla bi ljudima – pokažite ljubav do sve djece svijeta jer njima u njihovom razvoju to puno više treba nego nove lego kockice. Uz ljubav koju dobivaju iz okoline puno će bolje znati slagati svoje životne kockice.

Deep blue

Mjesecima gledam grad i more, iz daljine promatram mijene sunca i bure, oblaka i vjetra, i pogled netremice gleda gorde kampanele i brodice koje plove. Mjesecima gledam i ne mogu izbjeći osjećaj koji ćutim. Svaki put se pojavi i ispuni mi ne samo srce, već cijelo tijelo i govori, progovori kao deep blue, kao dubina mora.

Nije to osjećaj kao u filmu duboko plavetnilo, već je jedan tužan osjećaj. Gledala bi grad i more te plovila kroz taj neobični osjećaj kojega nazvah osjet dubokog razočaranja. Nisam znala otkud je doplovio, kad se je nasukao, ali došao je kao plimni val, preplavio stijene i bacio sidro u luku osjeta. Danima je ostajao, vezan i privezan, povezan sa svim onim što je grad značio i u isti mah gubio. Toliko puno uspomena, nadanja, čežnji, ljubavi, gubitaka, slika, … kao da je sve zadobilo neki svoj okvir, realni. A realnost je bila tužna, jedno duboko bluzno plavetnilo.

I kako sa tim mislima ide, putuju i povezuju se. Prije par dana rekao mi je prijatelj: »Nisam depresivan, nego sam tako duboko tužan.« Kao da se je osjet deep blue raširio cijelom planetom. Zavladalo je neko globalno razočarenje. Kako sam bila u istraživanju uzroka svoga osjeta, pitah, onako iz znatiželje: »Zbog čega, kako ti se javlja taj osjet?«

Bio je povezan sa cjelinom, ne sa jednim događajem, jednim razočarenjem. Tuga se je javljala niotkud, kao plimni val i robila svu škrapavost životnih iskustava, sažeta u velikom razočarenju životne situacija u kojoj se je nalazio. Odjednom, kao da se je cijeli život spleo u jedno klupko koje nije mogao odmotati, a čvorovi, koji su nesvjesno i nevidljivo nastajali u životu, sad su bolno podsjećali na životnu realnost.

U posjetu je došla prijateljica, govorila je o značajnoj godini u svom životu. Godini u kojoj su joj neke istine o odnosima, ljudima, prijateljima postajale jasnije, i ona je doživljavala taj osjet velikog razočarenja. Upravo tako ga je i nazvala. Dva čovjeka, tri čovjeka, možda ih je i veći broj, koliko ih samo ista osjeća. Kao da je sa globalnim zatopljenjem zahladilo.

Odnosi među ljudima bili su svedeni na površinsku komunikaciju. Jesu li oduvijek bili takvi, jesmo li od nekad bili tako otuđeni ili je sve bilo isto, samo je naš pogled u tim sredovječnim godinama bio promijenjen? Godina nije ostalo puno, mladalačku hrabrost zamijenio je strah satkan od iskustava,  a radoznalost je oduzeo prestanak čuđenja. Činilo nam se da već sve znamo, i onih velikih dječjih očiju što su u sebi krile iščekivanje – što li će nam život donijeti, više nije bilo.  „Che sera, sera, .. the future is not to see.“

Budućnost u sredovječnim godinama donese svoje, sad se kao bolje vidi. Tako mislimo nasukani na svoja negativna iskustva i izmoreni od nedosanjanih snova, otupljeni od nenahranjenih čežnji polako počnemo dizati ruke od želja i ukapamo se u rov nametnute realnosti. Pri živom životu sahranimo svoj duh. Preostali pijesak svoga života pohranimo u bocu koju bacimo u životno more sa nadom da ju netko nekog dana nađe. Zašto bi netko nailazio naš pijesak, kad ni poruku ne ostavljamo, ni pozdrave, ni jedno slovo u budućnosti o sadašnjosti?

A pri tome tako često ponavljamo uzrečicu: „bit će bolje“, a u koju nažalost ne vjerujemo. No, uvijek dobro dođe da se prekriju svi životni gubitci, pojedinačna razočarenja i radost djetinjeg 'pogleda'.  Tužno neko prebrojavanje prošlosti, iskustva i mudrosti, kad u tijeku života jako malo naučimo, a skupimo tu neku negativnu bilancu, zadužujemo se kod vlastitih snova i polako zatvaramo tvrtku pred svim životnim ulaganjima.  

Kako tužni postajemo sa godinama i to me je rastuživalo. Osjećala sam da je još toliko toga za vidjeti, doživjeti, a ljudi su mi govorili da odrastem, da budem realna, da je nemoguće, da …

Kažu da razočarenja dolaze sa velikim očekivanjima. Kad bi djeca u vrtiću prema pridošlicama bila gruba, onako iskonsko zločesta i podla, uvijek bi se tješila da će porasti i onda će znati da nije lijepo zadirkivati, da nije lijepo pakostiti, …. da nije ljudski neljudski se ponašati. Očekivala sam od odraslih da budu pametni, zreli, odgovorni,… Da budu hrabri, da se ne boje života i kad im loše krene, da se dignu i ostvare novi život ako se je stari pokazao pogrešnim. Očekivala sam da ne posustaju, da životni pijesak dijele sa svim pješčanim zrncima u pustinji, da se prepleću sa ljudskim životima, da traže skrivene poruke u smiješnim likovima oblaka, da se bore za one prave i istinske stvari za koje se je vrijedno boriti… 

Život je prolazio  a ja sam kupila godine, gomilala iskustva, izrastala iz snova u realnost…  i u pola stoljeća života moje najveće razočarenje bili su ljudi.

Možda sam stvarno očekivala od ljudi nemoguće ali sam uvijek mislila, ako ja, koju nazivaše krhka, slabašna i preosjetljiva, može pobijediti zmajevu vatru, tad sam od drugih, onih jačih, većih i na oko važnijih, očekivala puno više. Od drugih ponekad očekujemo puno, jer smo i do samih sebe čak stroži u tim očekivanjima.

Tako je bilo i sa mojim gradom i sa mojim prijateljima, sa svim što me je okruživalo i tvorilo moj mikro univerzum.

Ovo je nekad, u davna vremena bio veliki grad. Kad se je smanjio na zidine svoga uma, ne znam ali razlika je bila očita. Plemićke obitelji iz cijele Evrope su dolazile, nastanjivale grad, ljudi su trgovali, putovali, istraživali,… u stotinama godina nastao je suvremeni grad, izrastao iz bogate povijesti. I sva ta stoljeća u kojima smo uznapredovali, izgradili infrastrukturu, saziđali kućerke i vozimo se bjesnim autima po uskim uličicama, su ostavile svoj trag na duhu. Duh ljudi, njihova živost i radost je usahla. Suvremeni čovjek je imao sve, ali ostao je bez svog izvornog duha. Ljudi su se pozatvarali u svoje kućerke, u svoje kompjutere, u svoje sigurne i isprazne odnose, priče su se svele na pare i lažne časti u društvu, a nitko više nije spominjao dobrotu, empatiju, nezbrinute, prirodu, … One važne stvari o kojima smo istinski ovisni, o drugim ljudima i prirodi, a o njima zbog svega što imamo više ne marimo.

Nadobudni znanstvenici pišu knjige o tome kako je to ok, jer je sebični gen pomogao ljudima da duže žive i da preživljavaju najjači, ustvari najgrublji i bezkuropulozni. A meni se sve čini da je taj sebični gen odmogao zajednici i pripomogao bezbrižnim pojedincima.

Ujutro kad ustajem, imam tu neku Andričevu misao u ušima, „daj mi bože barem jednog čovjeka da nešto kaže, da nešto napravi, …“ Ujutro se budim sa nadom da će doći bar jedan čovjek koji će mi vratiti vjeru u ljude, u dobro, u hrabrost, u odgovornost, u zajednicu,… Onda sam jednog dana pročitala intervju sa iranskim režiserom i duša se je smirila, možda postoje pojedinci. Možda na ovom svijetu ima pojedinaca koji još uvijek vjeruju, koji slično misle, sa kojim bi se bilo dobro družiti da se očuva taj pojedini optimizam, nada u snove i ljude. Ali u svojoj okolini sam sretala samo tužne ljude, ljude koji su sve imali, materijalno, emotivno, a ipak su bili nesretni, jer nisu više imali sebe. Divili su se ljudima koji su 'nešto' postigli, koji su nešto mogli pokazati, dok bi se sami stidjeli jer u svojih pola stoljeća nisu stigli sagraditi... ne znam što, monjument svoje bahatosti, arogancije, svoje lažne veličine. I bilo mi je žao, žao tih ljudi, jer veličina ljudskog zdanja se nije mjerila uloženim novcem, veličinom zgrade, ni ljepotom građevine, već ljudskim trudom. A tog nije bilo. Ljudi su sjedili i čekali, čekali sedmicu na lotu, čekali da netko odluči umjesto njih, čekali da im netko pokloni slavu, čast, ponos. I dok su čekali, sve su više tonuli jer nisu gradili ono najvažnije – sebe.

Mjerilo ljudske uspješnosti u životu je, po mom skromnom mišljenju, izgradnja sebe. I puno više sam se divila ljudima koji su mi pričali kako su u svom životu pobijedili teške situacije, kako su gradili svoje misli, svoje živote, kako su pomagali ljudima, kako su se nesebično odricali, kako su ostajali dobri kad bi se svi pored njih prepustili čoporu… Lako je bilo nastaviti život na danostima roditelja, teže je bilo postaviti svoj život na vlastitim temeljima.

Početi od temelja u želji sagraditi nešto novo, izazvati kao konkurenta samog sebe, i u pola stoljeća života i iskustva ustrajavati na snovima u nadi da nikad nije kasno. Možda bi bilo jednoumno očekivati od svijeta da bude pun idealista, ali mislim da bi bilo nužno očekivati od ljudi da budu borci za očuvanje odnosa i planeta. Planet smo dobro već narušili, ali o tome već pričamo. No, odnosi. Odavno već narušeni, u vremenu zapisani nerijetki redci o trudu pojedinaca koji bi popravljali svijet, koji bi kultivirali ljude, koji bi nešto napravili da bude bolje… i onda bi naišli na ljude, kojima je bilo dovoljno dobro, kojima je i loše bilo ok, koji su se pomirili sa velikom tugom jer nisu više imali hrabrosti u snove. Kao živi ljudi zabili su  čavle u svoj vlastiti lijes i životarili u uvjerenju da im je dobro. I bilo im je dobro u nedostatku boljega. I kad bi vidjeli bolje, poželjeli bi isto ali da im se da. Da im se jednostavno da, kao sedmica na lotu, da im padne u krilo kao zvijezda repatica, … Ljudi se nisu bili spremni za ništa više truditi. Trud je bio napor, a u društvu, gdje se je sve moglo kupiti, pa i odnosi i ljubavi, nitko nije mario da išta promjeni.

I kad bi onako idealistički krenuo u osvajanje svijeta zarazom smijeha, ljudi bi ti se pridružili, ali kad bi spomenuo da je smijeh potrebno zaslužiti, radom, dobrotom i ljepotom, oni bi se odrekli sa tugom u srcu, a da nikad nisu ni pokušali. Sjeli bi u sjenu svoga doma, zaokupljeni kompjuterskim tipkama, lažnim prijateljima, stvarali bi neku sliku o sebi, prodavali je, njom zavodili za pojedinačne trenutke užitka, a navečer bi legli u krevet sami ili sa osobom pored sebe, isprazni i razočarani sami nad sobom. Sve su imali, samo iskonskog sebe nisu. I to mi je bilo tužno, gledati ljude koji su imali potencijale, stvarati, mijenjati svijet, činiti dobro, a oni su se pokrili lažnom sigurnošću i spavali život koji je čekao sa radošću na njih.

Ovom svijetu je nedostajalo entuzijazma, hrabrosti i odgovornosti. Postao je prodaja informacija sa sienena, kopipejstane slike američkih filmova o idealnoj obitelji, dok bi se na drugom kanalu vrtjela hardkor pornjava umjesto ljubavi. Žene su mislile jedno, muškarci su radili drugo, međusobno su izmjenjivali svakodnevne sienen parole, glumili anđelinu i breda, a da nikad nisu znali kakav je istinski odnos između njih. Nijedno, ni drugo, nisu bili iskonski, kako bi i odnos među njima bio?

Za svijet su oduvijek govorili da je pozornica, a ljudi statisti. Možda je svijet pozornica, sa jako lošom scenografijom, lažno uvjerenim statistima da su glavni glumci te i te predstave, a da nisu ni znali o čemu glume. A glumili jesu, jer to je jedino što su znali. Glumili su na pozornici i izvan nje, glumili su i samima sebe, jer nisu željeli pogledati iza kulisa. One su oslikale siromašni svijet Charlesa Dickensa, bijedu Zolaevog Pariza, .. Kulise su bile Gogoljevo ogledalo u kojega se čovjek nije želio ogledati. Puno je ljepše bilo glumiti u američkim filmovima o sretnoj obitelji gdje svi govore, volim te, volim te i uljudno se smješkaju bez prave emocije. I ljudima je to bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.

Moj grad i ovo more su postajali američka kulisa gradića Payton, lažnog BeverlyHillsa i Dinastije. Gluma je bila dovoljno. I moje razočarenje je poteklo jer sam željela prave ljude, pogledati u svijet iza kulisa, sresti istinske Ljude.

Kao u odnosima, riječi koji su si ljubavnici izgovarali mogle su biti i lažne i istinite, u glumi čovjek nikad ne zna. Ono što je istinski govorilo o ljubavi još uvijek je bila Kraljevska pjesma, kad se je zbog ljubavi prelazilo preko mora i dolina. I odavno sam prestala vjerovati u postojanost takve ljubavi, uvjerili su me da takvo nešto ne postoji, uvjeravali su me da su muški kao životinje, moraju imati više partnerica, jer je to prirodno,… govorili su mi da je za partnerstvo najpoželjniji trezven mozak, razuman dogovor, veza po pameti…da se ljubav topi, da ljubav ne postoji, da ljubav nije vrijedna,... Da se ne isplati. Ne isplati se obrađivati zemlju, ne isplati se ulagati u ljubav, ne isplati se truditi u odnosima. .. Ne isplati. Koje grozne riječi koje naznačavaju dobit i cost benefit, koje govore o računici među ljudima, o glumi, o svijetlima pozornice i naplaćenim kartama u prvom redu našeg savršenog odnosa.

I dok tako gledam grad i more, pitam se kad smo postali tako umjetni i lažni, kad je Andersenova priča postala istinita. Pjev slavuja je bio umanjen zbog navijene igračke.  Rastuživala me je spoznaja da je forma važnija od dubine čovjeka. Novac i društveni status su postali svijetlo oko kojeg su se ljudi skupljali, lakoća bivanja je bila važnija od samog Života.

Posmatram more i grad, zaplimana osjetom deep blue, i sad znam da moram napustiti to  nekad najdraže jer nemamo isti vrijednostni sustav, isti pogled na svijet. Moj grad je pripadao nekoj novoj generaciji, novoj vrsti ljudi kojoj je materijalna sigurnost momenta bila važnija od cjelokupnog života. I gradovi su kao ljudi, različiti. Uz neke se osjećaš sigurno, sa nekim nemaš istih snova.Samo vrijeme pokaže, koji su ljudi i gradovi dobri do tebe. Tamo je onda tvoj dom. 

Nije taj deep blue tako tužan, već je to neki sentimentalni bluz, koji nas budi u novi dan, potiće na novi korak, koji nas tjera da krenemo u potragu za novim ljudima, boljim  iskustvima i nekim novim pogledom na stari grad. Kad Bog zatvori vrata, uvijek se neđe neki prozor ili dimnjak.

Kako znate …

Uzimala sam dio po dio robe iz ormara i slagala je nemarno u kofer. Nisam se trudila onako kao obično, željela sam samo složiti i otići. Sunce se je spuštalo na horizontu i ljubilo more, kako sam voljela ta predvečerja, kako bi pjesnik rekao 'u smiraj dana'. Bio je to jedinstven trenutak tišine, spokoja, trenutak kad priroda krene na počinak, I drveće i cvijeće i neke životinje krenu u slatki san, dok ona, kao najracionalnija životinja, zvana čovjek tek tad u tami počne uživati, prepuštati se sladostrašću i bezglavosti buke ljetnih večeri. Priroda ima svoj ritam, kojega su ljudi narušili, nadglasali i kao nasamarili. Priroda ne mari, ona ima svoj tijek. Kad sunce ljubi more, u predvečer dana, sramežljivo se spušta k njemu i počinku.
 

Tako to priroda radi. Gledala sam isti prizor kao i bezbroj puta, svaki put je bio drugačiji. Sa suncem ili bez njega, dan je uvijek završavao mirno. Ima nešto u tim završetcima. I dok sam stavljala robu u kofere, snašlo me je niotkud pitanje – kako znate da je kraj?

 

Kako znate da je došao kraj? Kraj jednog perioda, odmora, zabave? Kraj jednog odnosa: poslovnog, prijateljskog, ljubavnog? Kako znate…

Stajali smo na ruševinama starog grada, u predvečerje nekog drugog dana. U još jednom magičnom trenutku kad je sunce sramežljivo cjelivalo horizont. Svatko u svojim mislima, šetali smo mrtvim gradom od prije tisuću i tisuću godina. Tek je kamen podsjećao da je tu nekad živjela neka civilizacija, da su postojali ljudi, kao ja i on, da su postojali sretni trenutci i manje sretni trenutci. Došli smo do ruševina stare crkvice. Tek poneki kamen je govorio o tome da je tu nekad bilo sveto mjesto. Mjesto gdje se je slavilo rođenje, ljubav i opraštalo od života.

Sjela sam na postojani kamen na početku male apside. Sama, u tišini sam promatrala kako sunce u svom sjaju napušta dan i prepušta se zagrljaju mjeseca.
 

Stajao je malo dalje od mene, razgovarao telefonom, mirno, strpljivo i sa ljubavlju. Gledala sam ga dok je koračao po proplanku amo, tamo, u nekom svom svijetu, drugom svijetu. I tad sam znala, taj trenutak me je obavila misao - to je kraj. Nitko nije izgovorio te neprijatne riječi ali dalo se je naslutiti, sunce se je spuštalo, mjesec je ustajao. Bila sam sunce i vrijeme je bilo da pođem svojom stranom ulice.

 

U tišini smo nastavili razgledati, svatko na svojoj strani starog razrušenog grada, istraživali kamene i narušene slijedi života ali istinski smo bili tek zatočenici svojih misli, koje su bile tako daleko od naših hodajućih tijela. Galaksijama udaljene, svjetlosnom brzinom rastavljene, osjećao se je hlad koji je dolazio a usnulim suncem. Taj dan nismo više razgovarali. Riječi su bile nepotrebne jer smo znali, osjećali smo duboko u sebi taj neprijatni osjet kraja.

U životu sam se teško mirila sa krajevima, ali postepeno bih se umirila, primorala i prihvatila. Krajevi su neizbježni. Kraj jedne mladosti, kraj jednog prijateljstva, kraj života, .. A svi krajevi su nužno bili povezani sa novim početcima. No, kad kraj 'zakraji' teško je razmišljati o početcima. A bio je tu, u zametku, početak života.

 

U smiraj jednog i drugog dana, kad sam punila kofere robom i knjigama, nisam mogla odoljeti pitanju - jeli ovo kraj, kraj ljeta? Jeli pakovani kofer znači kraj? Jeli prva hladna kolovozna kiša, … kako znate, kad je kraj ljeta?

 

Kad smo bili djeca, znali smo kad je kraj crtića. Iako nismo znali sva slova, prepoznavali smo the end i vege i fin, fine. Kad je prošao crtić bilo je vrijeme od kraj dana, kao kad sunce u najljepšim bojama ljubavi ljubi more, kao kad ljubite dijete pred počinak.

Kad smo bili djeca nismo razumjeli kraj nečega, kraj života, kraj nekog doba, .. kraj nam je značio nepoznati i sa tim nevažan pojam. A onda smo odrastali i učili o krajevima. Naučili smo da su tužni, bolni, i da sa njima napuštamo nešto lijepo, drago, važno,…
 

Kako smo starjeli, naučili smo se 'odboljeti' krajeve, onako stoički, hrabro, bez treptaja, dok su oni ostavljali crtice na našoj duši, kao poginuli hrabri vojnici u nekoj dječjoj igri. I koji neće poslije igre ustati i hrabro pohrliti u boj za životom. To više nije bila igra, i hrabrost više nije igrala.

 

I dok priroda već milijune godina životom svojim zna, da kad se sunce navečer od mora oprašta na crvenom horizontu kao na slavljeničkom tepihu i dok mjesec izlazi kao najljepše svijetlo u tami, ništa nije izgubljeno. U prirodi nema krajeva, tamo su samo novi početci…

 

Tad mi tek nije jasno, zašto ljudi tugujemo i promišljamo o krajevima. Oni su dio života, dio našega puta, oni su prisutni svaku večer, ali o tim sitnim večernjim prolaznostima ne razmišljamo jer tad živimo još uvijek dan ili se spremamo na sutrašnji novi dan. Stvari imaju svoj tijek trajanja, neke se završe brzo, neke traju dugo, na neke se spremamo, neke dođu neočekivano, … Nema recepta, svaka životna situacija je samosvoja, jedinstven splet okolnosti koji se dešava samo nama i naići će ljudi koji će savjetovati jer su bili u sličnom slućaju, jer tek zamišljaju kako bi bilo ili pak sa sigurnošću znaju, svi oni će vam govoriti. A vi ćete se još uvijek u svojoj nutrni pitati, kako znaju, kako mogu znati…

 

Ponekad čutimo, ponekad jednostavno znamo, ponekad smo nesigurni, ponekad ne želimo čuti, ponekad ne prepoznajemo,… svakojako vodimo putanju svog života. Spremamo kofere i odlazimo u smiraj dana, pitajući se još uvijek – jeli je to kraj?

 

Kraj nikad ne dolazi sam od sebe. On dugo hoda, strpljivo i čeka trenutak kad se prestanemo propitkivati jer jednostavno znamo. Kao oblak što nas prati u sunčanim danima, kad zaškuri, onda on popriča sa nama. Kraj dolazi sa prvom kišom

Pala je prva kolovozna kiša, donijela je radost poljoprivrednicima, donijela je radost umornim ljudima, … Meni nije donijela ništa. Osim odgovor – ljeto se bliži kraju. Opet sam bila u krugu života, u onoj kružnoj putanji djetinjstva - kraj ljeta je bio povezan sa životom na sjeveru, sa zimom i kratkim danima. Spremala sam se na hibernaciju i očekivanje drugog ljeta. Ali nisam bila više sigurna u ljeto. Kako je kraj nosio promjenu, mijenjala sam se i ja godišnjim dobima, sa vizurama svoga života i pitala se, što bi bilo kad bi se zauvijek odrekla ljetu i prihvatila hladnu snježnu zimu kao ženika?

Neovisno o životu, prirodi i ljudima, stvoriti ću si svoju malu ljetnu oazu. Napravit ću ljeto bilo koji dan u zimi, bilo koju večer u podne, … prirodni krug ću zaokružiti u svoja četiri zida i u studenom ću se veseliti snijegu i ljetu u meni. Ispunit ću sobu bojom sunca i muzikom mora te zaplesati sama sa novim životom…

Zakon zajednice

Pred kraj večere u jednom sjevernodalmatinskom gradiću, u malom privatnom hotelu, pridružio nam se vlasnik. Obiteljski manji hotel, seosko imanje, njive, sve je sam vodio.

Pričao je elokventno i bez dalmatinskog naglaska, iz riječi se je moglo razabrati da se radi o inteligentnom čovjeku, ljubaznom, kultiviranom i naravno školovanom. Nisu važne škole koje je završio, već njegova želja unaprijediti zapušteni gradić, podići nivo turističke usluge i uvesti dobre prakse, koje je vidio  vani. Znao je za eufondove, imao je ideje i jaku volju za radom. Ne trebam previše objašnjavati da me je fascinirao svojim pristupom, koji je bio tako daleko od mojih seljana, koji su u hladu ispred svoga doma čekali da stara gospođa europa da novce za ništa radit.

Al', zaeb, ona je bila Švabica i nije vesla sisala. Kao i nama u našem selu, bilo je važno da dođu turisti i ostave novce. Sav trud i rad je naginjao ka grintanju, za sve su bili krivi stranci, ti furešti šta tramakavaju, hoće ovo, ono, … O turistima smo znali sve najgore, dok smo mi bili najpametniji, najlipši i najbolji. Od turizma smo očekivali novce, za nula uloška.  Tako je i stara Švabica htjela da mi radimo za nju i dat će nam lipe. U taj bizmis, kojemu se reče ejunija, smo obadvoje prišli sa figama u džepu, misleći kako smo pametni i kako ćemo mi već onog drugo nadmudrit i izvući novce. Ne to nije bilo balkanski, to je bilo čak i evropski. Svi su htjeli biti bogati, a nitko nije želio raditi.
 

Zato me je sugovornik još više oduševljavao, zaposlio je cijelu svoju obitelj u različitim segmentima svoga djelovanja: hotel, konji, vođenje manjih turističkih grupa u planinu, kajaci  na moru, vlastita proizvodnja zelenjave, vina, maslina, seoski turizam za zaključene grupe i pojedince. Još je imao on ideja i planova, postepeno ih je realizirao i uz posao se je posvećivao i svojoj obitelji. Nije bilo lako, zahtijevalo je odricanje i. drugačiji od 'modernog'. odgoj djece, ali je donosilo zadovoljstvo na kraju dana, zadovoljstvo na licima njegovih gostiju koji su se rado vračali. Čak i meni, samo u tih par minuta. Ostavio je jak dojam. I ne samo to, vratio mi je nadu u mogućnost da se ovaj naš svijet promjeni. Ali to je bila sjeverna Dalmacija koja je još prije samo par godina zaostajala za Istrom, kako sad ova moja srednja zaostaje za sjevernom. Nadam se dobrom utjecaju.

Iako, kad bi se osvrnula na žitelje moga sela, zaseoka u zaleđu mora, nikako si nisam mogla zamisliti taj scenarij. Mi smo bili još dvjesto godina unazađeni. Cijelo selo u rodu, a nitko sa nikim, kao potpuni stranci, za stariju gospođu sam brinula kad bi došla na odmor pored svih njenih rođaka, daljih i bližih, Svi su oni čekali nešto, a nitko nije sam nešto uradio. U zaseok je došao novi zet i neki su prvi put dobili vodu, neki još nemaju vc i to obavljaju onako starinski, u prirodi – prirodno. A to su mladi ljudi, tek koju godinu stariji od mene. Zašto je to tako? Jeli kriv odgoj, edukacija ili samo okolina u kojoj žive?! Sve troje je pogodno za razvoj lijenosti. Zato me uvijek oduševljavaju ljudi koji žele nešto mijenjati, koji žele bolje, koji ne posustaju na prvu loptu i koji su spremni ostvarivati svoje snove koji postaju ciljevi.

U mom selu ima puno sanjaoca, svi bi željeli biti bogati i ništa ne raditi. Ovo drugo pomalo dosežu, a ovo prvo im i nije tako važno dok je ovo drugo u prvom planu. A nekad nije bilo tako, njihovi roditelji su imali isto snove. Nije im to bilo veliko bogatstvo i nerad, već sretan i miran život, dostojanstvena  egzistencija i zato su radili, puno su radili. Polje su obrađivali, vinograd,masline, malo se bavili turizmom, a malo radili u škveru. Polje su većinom prodali za neki noviji auto, vinograde i rad sa zemljom su opustili. Reći će vam: ne isplati se.  Škver polako propada, to je evropska paradigma – uništi konkurenciju i vladaj. Sve adute stavljaju na turizam, stare sobe pretvaraju u studije i nude ih za 50 eura i više. Kad stranci ne žele to platiti, beštimaju, ljute se, svi su stranci tad najveća štedljiva gamad. A nitko od njih ne pomisli, koliko mora taj stranac raditi za tih 50 pišljivih ojra koje može potrošiti samo na noć. Da ne govorim o gradskom parkingu koji je skuplji od bilo kojeg parkinga u najvećem evropskom gradu, sladoledi, plastičnjaci  sa štandova, fast food prigristi, sladoledi, piće,… Za onih pišljivih deset dana mrcvarenja na plaži, gužvanja po cesti i neljubaznih domaćina, prosječan  turist potroši više nego što je planirao. Što će nam takvi turisti, mi želimo one bogate? Eh, onih bogatih je tek 1% i kad gledaš način života u tom razvijenom zapadu i našem trećesvjetskom balkanu, mi smo puno puno bogatiji od njih i nikad si oni ne mogu priuštiti tu 'lakoću bivanja' sa kojom mi tako vješto operiramo stoljećima.  

A mi ih beštimamo i ljutimo se kad nam ne žele ostaviti svoje teško stečene novce u nekoj privatnoj tvrtci gdje rade od jutra do večeri. Dok mi, krajem sezone zatvaramo butige, da ne plaćamo prireze, poreze, davanja, zemlju ne obrađujemo, nju prodajemo jer ... se ne isplati. Pa kad se osvrneš po cijeloj državi, ispada da se isplati samo krasti. A to vrli političari znaju najbolje i kako onda da običan puk bude išta bolji. Primjerima se najbolje odgaja, a u tome smo stručnjaci - u slabim primjerima. Zato me je čovjek oduševio jer je želio bolje, jer je želio uvesti dobre prakse koje je vidio na svojim putovanjima, koje je proučavao, učio se jer je pomislio na budućnost, ne samo svoju osobnu, sebičnu, već šire, svoga kraja, svojih mještana, pa čak i onih turista što ih želi lijepo ugostiti, da se dobro osjećaju, da se vračaju. Ne puno novca, ne zato jer se to isplati, već svojoj obitelji zagarantirati opstanak, egzistenciju i rad. Na kraju krajeva, koliko god se mi oduševljavali Los Angelsom, svjetlima grada i Bulevarom bogataša, novac ne čini čovjeka Čovjekom, već rad. Ljudi će se možda družiti sa vama i imati ćete trimilijone fejkbuk prijatelja, ali to vam neće donijeti poštovanja i uzdići vam cijenu. Kao sa dionicama, umjetnim papirima koji drže neko bogatstvo, a preko noći mogu postati nevažni papiri. Pravu cijenu će vam dati vaš rad, pravo poštovanje ćete postići svojim djelima.

Poslije večere nas je odveo pokazati svoje seosko imanje. Bio je to skup starijih zbijenih  kamenih kuća, koje je renovirao bez ziđanja, betoniranja i asfaltiranja. Unutrašnjost je bila decentno uređena, sve u starinskom stilu, bez velike pompe sa svim modernim sadržajima bez nepotrebnih kičeraja. Poseg u okoliš je bio minimalan, sve je bilo kao nekad, a ipak prilagođeno modernom turistu.

Zbijene kamene kuće, negdje u brdu, daleko od mora. A danas, prvi red do mora – must have.
»Kako je to nekad bilo?«

»Ljudi nisu mogli sagraditi kuću gdje su htjeli. Već je zajednica u kojoj su živjeli odlučila gdje će se graditi kuća i pri tome mu je pomogla. Nije bio potreban zakon prostornog plana, već je na djelu bio zakon zajednice. Zajednica je odlučivala, a onaj tko je zanemario zajednicu i pokušao samovoljno gurati svoje, zajednica mu je uskratila pomoć. A bez zajednice se nije moglo preživjeti.«

I danas smo ljudi povezani, i danas bi morao djelovati zakon zajednice jer omogućava održanje sviju nas. No, dok pojedinci misle da je njihova volja nad voljom drugih ljudi, njihovo pravo dobiti nad pravom svih ljudi, sebičnost nad skrblju, sloboda nad kompromisom, ... zajednica će polako odumirati, obitelji, pa tako i ljudi.

Trajno očuvanje života, programi koje financira eu u tim slučajevima izgledaju kao znanstvena fantastika. Pojedinci kojima je stalo da svi dobro živimo, da preživimo, da se brinemo ne samo za svoju dobrobit, već za dobrobit sviju, da skrbimo za starije, da odgajamo djecu, svi mi… a ne samo oni koji su plaćeni za to i da stvaramo, radimo zbog zajednice, a ne zbog isplativosti,.. takvi pojedinci su u našem društvu ismijavani. Kao don Kikoti koji se bore sa vjetrenjačama jer je zakon novca jači. Jer se može graditi i raditi prvi red do mora, devastirati trajno obalu, onečišćavati vodu, zrak, anarhizirati slobodu, brinuti se samo za sebe i svoj komoditet, sve se to može, što novcem, što prijetnjom, što potkupljivanjem, što nemarom. Nema nikakve kazne, ni od zakonodavne institucije, ni od savjesti ljudske, pa čak ni od božje kazne, a svi u prvom redu crkvenih zvona.
 

Zakon zajednice je ono o čemu bi morali razmišljati. To što činiš drugome, činiš sebi, činiš svojoj djeci, svojim unucima. Svako tvoje djelo ili nedjelo utječe na razvoj ovog planeta, na svijest ljudi. I nije dovoljna samo riječ, napisan zapis na nekom portalu, već primjer. Svojim primjerom pokazati da se don kikotstvo isplati na duži rok. Možda nije isplativo sad, možda neće donijeti bogatstvo, ali će vašoj djeci ostaviti primjer dobre prakse i mogućnost trajnog očuvanja prirode, ljudi, odnosa.

AC

»Hajmo na kavu!« Kad god bi željele u miru popričati, sa Verom bi izašle u bližnji kafić na domak kuće. Njena mama je bila stara, slabijeg vida i sluha, ali je zato znala skupljati informacije. Da je u kojem slučaju Cia čula za nju i uposlila je, gdje bi joj bio kraj. Ne Verinoj mami, već ciji. Žena, iako je bila stara i sa svojim oronulim organima posustajala, neki dio njenog mozga koji je znao uočiti pravu informaciju i iz nje stvoriti priču, radio je kao najbolji Švicarski sat. Zato bi povremeno otišle na »kavu« tek dvadeset metara od kuće. Tamo se je skupljala lokalna ekipa, ekipa  za razgovor.

 

Jolanda je sjedila sama za stolom, sa novinama i čašom vode, zatopljena u svoje misli.

»Vidi ženu, peti misec, ko bi reka,« rekla je Vera i mahnula u pozdrav.
Da, ko bi rekao, stomačić joj se nije ni nazirao. Zagledavši se u njene oči, prepoznah onu tugu, onu trudničku tugu što se javlja niotkud, potaknuta hormonima ili tek nekom nevažnom riječju ali zbog mozgovnog hiper rada biva pretvorena u veliku riječ. A uz to, na nebu je u tim danima strašio pun  mjesec. Ako utječe na plimu i oseku, kako neće na trudnicu punu vode i tekućina.
 
Pozvali smo je da sjedne sa nama.
»Hvala, ostati ću ovdje, paše mi.«

 Nasmiješih se, samoća je u tim stanjima ponekad puno bolje društvo nego družina »dobronamjernih savjeta«. Mijenjaš se, ne samo tvoje tijelo, mijenja se tvoje doživljavanje, percipiranje, tvoja psiha, sav si užurbanoj promjeni, a svijet oko tebe ide svojim sporim tijekom. I dok se svijetu oko tebe nikamo ne žuri, malom biću ispod tvoga srca žuri se pogledati suncu u oči. Svjestan si da moraš puno toga napraviti, pripremiti, srediti, a svijet oko tebe teče svojim sporim tokom. Kao da si u nekoj vremenskoj kapsuli koja ide brzinom većom nego što se inače gibamo. A ljudi oko tebe se smiješe, kimaju, nešto pričaju, a ti i ne čuješ, tek  pojedine riječi bilježiš, pojedine se zalijepe za tebe, pa te prate, neke te ugrizu, a rijetke te umire.

 Jolandino bježanje u osamu bilo je kao pauza za odmor u svijetu bujice riječi koje te u biti i ne zanimaju. Savjeti postaju trivijalni, a ipak ih upijaš jer se lijepe, a ljudi… Čudni stvorovi, tako rado govore loše vijesti, tako rado pričaju o negativnim iskustvima, straše primjerima tipa: od prijatelja prijatelj je to tako i onda znaš… Pune ti glavu nepotrebnim informacijama, strahovima, a da nisu svjesni ni djelića trenutka koji se dešava u tebi, dok pokušavaš spojiti svoj unutarnji i taj pričljivi vanjski svijet.

 »Ako se predomisliš, dođi kod nas.«

 Naručile smo kavu. Slušala sam priče koje su prolazile mimo mene, ne sjećam se da sam nešto pričala, ali sam komentirala, onako uljudno, kao zainteresirano. Bilo mi je važno pratiti neke nevažne priče, da ne mislim na svoju koja me danima opterećuje.

 
»Ipak te moram nešto pitat«, prišla je k našem stolu.  »jesi ti radila amniocentezu?«

Sjela je za stol sa onim izrazom na licu koji je govorio, groza.
Nasmiješila sam se joj: »Šokiralo te, a? Onako, psihički te dotuklo.«

»Da, da« konačno je mogla nekome ispričati: »kad su krenuli sa onom iglom prema glavi mog djeteta…« iz nje je izlazila bujica promiješanih riječi u kojima si mogao naslutiti strah, izgubljenost, nerazumljivost i zgroženost.

 »Ja sam se za taj 'poseg' pripremala. Sve sam pročitala, pogledala sam si film, preletila forume. Većinu je zanimala samo bol, neki su govorili da boli, neki da ne, ali nitko nije spomenuo ono najvažnije – psihički šok.«

»Upravo to«, jedva je dočekala. Znala sam o čemu želi govoriti. I ja sam tad htjela sa nekim podijeliti tu zebnju, ali nije bilo nikoga sa sličnim iskustvom.

U toj sobi, u kojoj je šest žena ležalo dva sata poslije 'posega', koji je trajao tri do pet  minuta: namaži, ocjeni, ubodi, izvuci i slijedeća, odzvanjala je tišina. Njihovi muževi su čekali negdje vani, a one su šutjele. Svaka u svojim mislima. Kad bi ulazile, na obrazu bi im se vidio šok koji je oduzimao riječi. Ulazile bi sa mužem i sa sestrom, mužu na kratko potužile, a onda bi on morao izaći, ostale bi ležati u tišini sa drugim pacijenticama. Zanijemile. Jedna je zaplakala. Ipak je to bio šok, o kome nitko nije govorio, pisao, gdje nitko nije znao ili htio tim mladim ženama objasniti zašto se tako osjećaju. Prestrašeno, tužno, ljuto i zabrinuto.  I to još nije bio kraj, kalvarija iščekivanja se je tek nastavljala.

 Taj dan je doktorica kasnila. Možda je to bio običaj, možda iznimka, nikad nećemo znati. Svi su bili naručeni u isti sat. Sedam i četrdeset pet. Popisali su ih i poslali u čekaonicu na četvrtom katu. Došle su sa svojim muževima. Onako izgubljeni,  obadvoji bi sjeli i čekali što će se desiti. Nitko nije dolazio. Čekali bi satima, u jedanaest je došla doktorica. Neki parovi su vrijeme kratili tihom pričom, neki su šutjeli, listali po brošurama na stolu. U torbi mi je društvo pravio Kant, a inače sam bila potpuno sama.  

 Puno puta mi kažu da sam hrabra, ali hrabrost nije moj izbor, ona mi je nametnuta. U nju sam ubačena kao u vodu, plivaj ili potoni. Moj gen za samo očuvanjem je radio sam od sebe, nije dopuštao potonuće, morala sam plivati u svim uvjetima, pa svidjelo se to meni ili ne. Nije bilo uzmaka, nisam mogla reći, ali… I tako sam postala hrabra, a duboko u sebi sam bila prestrašena i napuštena djevojčica od tri godine koja sjedi na svom kovčežiću i čeka da je roditelji povedu sa sobom. Kao da se ništa od tada nije promijenilo. Imala sam samo četrdeset godina više i ponašala sam se odraslo, razumno, samouvjereno, hrabro, sa osmjehom,… dok je ona djevojčica u meni plakala, potiho, nečujno i skriveno i šaputala u sebi 'Hrabrost je moje ime'.

 U jedanaest je došla doktorica. Poslije ispunjavanja papirologije, obiteljskih bolesti, anamneza, roditeljskih poziva, zanimanja i zdravstvenih stanja, ostalo je još par izjava koje je trebalo potpisati. Bile su to zaštite medicinskog osoblja, zaštite medicinski lobija, zaštite birokracije pred hormonalno poremećenim mamama. Svečano potpisujem da mi je jasno da ovaj 'poseg' ne mora ništa značiti. Rezultat pretrage može biti točan, a i ne mora. Potpišite da ste to razumjeli i da nas ne možete kriviti ako što krene naopako. Rezultate možete dobiti za tri do četiri tjedna, a ako želite prije, doplatite dvjesto eura i za sedam dana vam dolaze rezultati. To vam je zbog laboratorija, jer treba toliko vremena da svi mikrobi sazriju za očitavanje, a ovi doplativi, e tamo vam imamo posebne ubrzane uvjete za mikrobe, pa je moguće doći prije do rezultata. Roditelji, koji su imali sve ostale pretrage rizične, nisu ni pomišljali, nadodali su još 200 eura onim 400 što ih plaća zdravstveno, ali samo ako ste stariji od 36. U protivnom sve ukupan zbroj troškova snosite sami.

 Kao po tekućoj traci smo ulazili u ambulantu, gdje je doktorica-primarij instruirala mlađu kolegicu. Jedna sestra je zapisivala, druga se je ljubazno nagnula i šapnula »ništa neće boljeti, čak manje nego igla u zadnjicu«. Ooo, to sam znala, kao dijete sam bila kao one spužvice u kojoj stoje igle, pribadače za šivanje. Bila sam prvi glas sela, kad bi mi penicilini davali. A davali su mi ga redovito. U onoj maloj prostoriji u prizemlju, nadograđenom pridodanom dijelu ambulanti, koji su poslije ovog zadnjeg rata srušili. Na tom mjestu danas nema više ni bolnice, ni igala sa kojima su me strašili. Susjedi su mi onako malu stalno zafrkavali da imam fibru  jer imam džepove, pa sam mojoj babi parala mozak sa idejom da neću nosit hlače koje imaju džepove, da neću ni takve haljine, da sve mora ušiti. Džepa nije smjelo biti!

 Četrdeset godina poslije, imala sam džepove, nisam imala fibre i iglu su mi gurali u područje stomaka. Doktorica, koja je oko vrata nosila izraženi komplet ogrlica, u nekoj bijeloj domaćoj majici na V izraz i suknji, koja se je onako uska i pripijena povlačila iznad koljena , nagnula se sa svom svojom težinom na moje bedro. Nije  bila lagana, imala je preko šezdeset godina i preko osamdeset kila. Morala bi biti simpatična, a više mi je djelovala mesarski. Da mi vrijeme prže prođezamišljala sam priču, da je kći mesara koji su sve svoje imanje uložili u njeno školovanje, a sad je primarijus u najpoznatijoj bolnici, stručnjak na svom području, ugledna, cijenjena, poštivana, na simpozijima zapamćena,…  No, iz svoje mesarske kože očito nije mogla. Nagnuta na moje bedro, šetala je ultrazvukom po trbuhu, objašnjavala mladoj kolegici kako je to radila prije trideset godina, kad nije bilo svega toga. Nijednom me nije pogledala, nije rekla ni dobar dan, ni be, ni me. Za nju sam bila jedna obična trudnica u nizu hormonalno poremećenih mama. Na ekranu sam mogla pratiti što radi.

 Sa iglom je krenula prema glavi mog djeteta. Ustuknula sam od groze. Sestra je krenula crpiti tekućinu ali nešto nije išlo. Sa svojim tijelom mi je prekrila ekran i nisam znala što se dešava. Ljutilo me, a  kroz glavu su mi prolazile misli:  Jeli ona Mesarka sa onom igletinom pogodila moje dijete, jeli mu što žao činila,…? Osjetila sam kako miće iglu, kako je vrti, zabada drugamo, sestra je govorila da ne može doći do tekućine. Jedino što sam vidjela na tom ekranu su bile minute, najdužih pet minuta zabadanja igle u moje tijelo, a da nisam znala što se dešava sa mojim djetetom. Ni slova objašnjenja, ničega. Doktorica Mesarka je diktirala neke podatke sestri, koja je zapisivala, objašnjavala nešto mladoj kolegici, izvadila iglu i skinula rukavice. Sestra mi je pomogla da ustanem i odvela me u  »šok sobu«.  Opet ni pogleda, ni be, ni me. Samo broj na brojčanici zabodenih igala.

 Jedva sam stajala na nogama, bilo mi je loše i osjećala sam mučninu, plakalo mi se od šoka, ali pomislih da ipak imam više od četrdeset godina i nema prostora  za suze, one su isplakane u tim ranim napuštenim godinama.
 

Sestra me je pitala, jesam  li uredu? Boja mog lica joj je odavala odgovor. Pitala me jesam li išta taj dan jela, pila? Otkimala sam. Jer u bolnicu se ide na tašte, tako su rekli. Rekli su isto tako da to brzo ide, pa sam računala kako ću se poslije najesti. Pitala me jeli tko došao sa mnom, opet sam otkimala. 'Kako, sami ste došli, jeste ponijeli sa sobom hranu, vodu?' Gledala sam je u čudu. Nisam mogla ništa govoriti, a u meni je glas govorio, 'ali rekli su da će to biti brzo gotovo, a do kuće mi je deset minuta hoda'. Jedino što sam smogla pitati je bilo, kad smijem doma?  

 Prvo sam morala malo odležati. Dok me je vodila prema sobi, stalno je ponavljala, a sami ste došli… Ne, samom je i tristo pedeset patuljaka.
Naravno, to joj nisam rekla. Onako začuđena me je spremila u ležaljku i natočila mi čaja, onog bolničkog. Šipak, berba tkoznakoja, sa malo šećera. Još uvijek bljutavog ukusa, sjećam se još iz bolničkih dana. Zašto od svih tekućina koje čovjek može piti, u bolnicama uvijek imaju isti ukus čaja?!  

Ležala sam tamo, sama sa svojim mislima, i sama.
Za mnom su na pet minuta ulazile druge, svaka sa specifičnim izrazom na licu, izrazom šoka, na rubu suza, neke su i plakale. Trebalo je odležati još dva sata u toj mučnoj i polu plačljivoj tišini, u sobi punoj hormonalno poremećenih žena.

 Zato sam znala kroz što prolazi Jolanda. Psihološki šok, i sama je bila zgrožena  nad slikom igle koja ide prema glavi djeteta  i brigom za rezultate. Znala je i sama da treba čekati tri do četiri tjedna ali ipak je pitala u koliko dana sam dobila rezultate. To čekanje, strepnja, dok vam kroz mozak prolaze svakojaki scenariji, izgleda kao loš scenski komad. Na sve se spremite, čitate, očekujete i čekate ali u tom čekanju ne možete sa nikim popričati jer ljudi ne razumiju. Nisu prošli na svojoj koži, ne znaju kako se osjećate. Govore vam, sve će biti uredu. Duboko u sebi i vi to znate, ali još uvijek vam pred očima slika igle, sve pročitane priče i čekanje na rezultate. Rekla sam joj, onako kako su i meni rekli, kao da nisam prošla to iskustvo,  glupasto je iz mene izletjelo: »Bit će sve dobro. Samo pozitivno misli“.

 »Pa nisam glupa, racionalna sam. Sve znam, dakako da mislim i da znam kako treba misliti.«

Nasmijala sam se, jer kao da sam čula svoje riječi. Išla je kroz istu fazu. Soljenja pameti, glupih savjeta:  pozitivno misli, koncentriraj se na dijete, odmisli sve drugo, …  kao da će to umiriti nemir i strah, kao da će riječi pružiti zaštitu i sigurnost. Trebala je nešto konkretno, nešto što bi je umirilo. A to je onaj papir, koga očekuje i još ga mora dva tjedna čekati. Najduže čekanje u životu. I ništa nije mogla učiniti, a to je bilo najgore. Neizvjesnost.

 Tad možda tek shvatimo kako nemamo baš velikog utjecaja na život, da postoji nešto na što ne možemo utjecati, rezultat. I što je mene u cijeloj mojoj priči tad frustriralo je bila i ona izjava koju potpisuješ, da su rezultati ovakvi i onakvi. Puno puta sam se pitala, jeli stvarno AC tako potrebna kad ne mogu garantirati rezultate?  Kažu da je to najsigurniji način za rezultate, najbolji način. Možda je u danim uvjetima, ali u Kini su radili već drukčije pretrage koje nisu uključivale guranje igle prema glavi djeteta, koje nisu uključivale rizik spontanog poslije,…

 Puno puta sam se upitala i koliko samo stvarno napredovali, kao čovječja vrste? Istina, danas možeš pratiti razvoj svoje bebe dok su naše mame mogle samo strepiti devet mjeseci da bi onda konačno  vidjele stanje svoje bebe. Danas je sve drukčije. Kažu ti  što smiješ, što ne smiješ, što je dobro, što loše, dijete vidiš na ultrazvuku, trudnoća se redovito prati i zbog toga si nekako sigurniji. Iako, ja bi uzakonila jedan mali UZ za kućnu uporabu da hormonalno poremećena mama može u svakom trenu gledati što malac čini, jeli ok i tako to. Ah, mama kao mama, brige nikad dosta.

 Tehnika je uznapredovala, a kako je sa našim odnosom do ljudi, kako je sa humanošću, kako je dostojanstvom pacijenta?

Važno je da su muški osvojili mjesec, zabili zastavicu u tlo mjesečeve rupe, važno je da se tuku za nebitne komadiće zemlje i da se busaju o prsa o svojim velikim nacijama, a izmiješani su bolje od svakog milkšejka. Važno je da su iznašli bozon, da znaju računati nerealne brojeve, a ne znaju pomoći realnim ženama.

 Realnom čovjeku je preostala nerealna tehnologija, dok smo ljudske odnose, brigu, skrb za drugoga srozali u rubriku slomljena srca. Od novog vijeka radimo na razumu, na mozgu, na zakonodavstvu znanosti, pa smo zaboravili na čovječju narav. Koja bi po mome, kad bi ljude srcem učili da nisu vuk vuku, možda stvarno znali odgojiti bolje i razumnije generacije. Jer ovo suvremeno skrivanje oko razuma, tehnologije i napretka, samo je muško pokazivanje mišića i ovladavanje svijetom, a boje se obične bebe.

Pala sam u smijeh, kad je Jolanda našu poslijepodnevnu kavu zaključila poslije debate o muškarcima- očevima, riječima : »Njima je važno da čašćavaju kad dobiju dite i da nosi njihovo ime, a svi strahovi, strepnje, brige i zaštita je na majci. I onda kažu – razmazila si ga. Kako ga i ne bi, kad sam se toliko namučila sa svim strahovima.«

Opće prihvaćeno je mnijenje da žene traže sigurnost i zaštitu. Naravno, da je traže, jer zbog Grimovih priča sa hepi endom, vjeruju da će doći vitez i izbaviti ih zatočene iz kule. Ja ga takvog još ne upoznah, a kad ću… E to je za neku drugu priču. Nerealnu priču.

No, što bi bio svijet bez priča, snova i nadanja, samo razumsko matematička formula jednog vještog topnika koji zna izračunati koordinate pada. Na svu sreću, život je ipak složenija priča istkana iz srca, puna nepoznanica, čuda i rijetkih trenutaka.

čempres

I opet sam dite i idem u duboko…

Šetajući uz obalu starog kupališta, gledala sam na drugoj strani čempres. Odavno me je prerastao, i zgradu isto tako. Stajao je onako neugledan, nevidljiv, a ipak je svojom gordošću prerastao kvart u kojem sam živjela. Dida ga je zasadio, sad ima više od četrdeset godina. Nitko ne skrbi o njemu, nitko ne mari, kao da ne postoji, … A on postoji, taj čempres, jedini bliski rođak u gradu moje mladosti. U gradu kojeg smatrah domom, kojem se vračah godinama, kojeg voljah i sanjah kako ću se jednog dana vratiti korijenu čempresa.

Gledala sam taj čempres sa tugom koja mi je obavila srce i danima nije izlazila. Težina tuge se je zavlačila u moje pore, nesvjesno i potajno. Tjerala sam je neuspješno. Dolazila je u danima samoće, dolazila je u danima koje nisam željela, a ipak su bili tu. Kao što je bila i spoznaja, da je moja mladost prošla. Ne ona rana, ona sretna, ona bajna, iz doba malog pogleda na veliki svijet, iz doba šarenih slika i smijeha, već ona mladost o kojoj svi pričaju, ona zrela, ona koja traje i nije tako šarenoliko bajna.

»Gospođo, vi ste u tim godinama, to je normalno.«

U određenim godinama postaje normalno da mladost prođe. Kao rok trajanja zastarjele čokolade, koju nitko nije pojeo jer je bila dobro skrivena. Ja sam se osjećala još pogodnom, slasnom i slatkom. Ali rok trajanja je govorio:  »Gospođo, vi ste u godinama.«

Kako se sa tim suočiti, kako se suočiti da je rok prošao, da je trajanje ograničeno, da mladost nisu više ružičasti snovi i da je grad moje mladosti daleko od onog sna o kojem sam godinama sanjala. Grad moje mladosti je bio „u tim godinama“, kao i ja. Jedino je moj čempres, koji je bio u istim godinama, odolio vremenu. Istina, malo je usahnuo, ogolio se, zamro u svom sjaju, ali ipak je gordo stajao i govorio mi priču o ljubavi, dubokoj, iskrenoj i bezuvjetnoj. O ljubavi kakva može bit jedino ljubav roditelja: jer baba i dida su upravo to bili u tim danima.

Kad sam rekla da bi možda otišla studirati u Ameriku ako dobijem stipendiju, onako, čisto teoretski, izrečena rečenica "pobrinut ćemo se za dijete" mi je danima odzvanjala u ušima. Ta opcija u mom mozgu nije bila niti pod 'razno'. Otkad je dijete postojalo, bili smo ja i on, bilo kuda - Kiki svuda. Šokantna izjava se mi je urezala u lijevu sinopsu. Kakva misao, kakva pomisao! Moje dijete ide sa mnom! Tad sam konačno znala tko je bio misaoni tvorac ideje da odrastam kod dida i babe, a ne sa roditeljima koji, istina, su radili u različitim gradovima, bez stana i krova, čekajući bolji trenutak za sve nas.

Ne treba čekati bolje trenutke. Treba koristiti svaki trenutak, jer u protivnom čokoladi preteče rok trajanja. Moje dijete će ići sa mnom, rekla sam svom ocu. Djetetov otac je čekao pravi trenutak. I dok je on čekao, ja nisam imala vremena, meni je vrijeme prolazilo. Brzo. Ponekad mi se činilo da čak prebrzo ide mjesec za mjesecom. A otac je čekao. Možda je čekanje dobro, možda je čekanje ljekovito, možda je čekanje pametno. U životu nisam znala čekati jer se čekanje nikad nije dočekalo. Ne  zato jer ne bi mogla čekati, već zato jer sam predugo čekala i odjednom sam bila »gospođo, vi ste u tim godinama.«

Čekala sam roditelje na vratima, čekala sam partnere, čekala sam upise, spise, ispise, … čekala sam rezultate, nalaze, strahove ... Cijeli život sam nešto čekala i onda je prošao rok čokoladi, a da je nisam okusila.  Zato sam prepustila čekanje, neka svatko čeka po svom očekivanju. Ni čekala ni očekivala, pustila sam da prođe. Prestala sam spašavati situacije, prestala sam upozoravati, prestala sam govoriti jer sve je bilo uzalud. Ljudi su voljeli čekati, a život je prolazio. Mjesec za mjesecom, svaki dan je donosio promjenu. Nevidljivu, nečujnu i tek mali tektonski pomak u promišljanju i doživljavanju. I dok čekamo, svijet ne čeka, sve se mijenja, sve ide svojim tokom. I onda se desi…

I pitamo se začuđeni, kako se desilo? A desi se, dok čekamo, nevidljive sile pletu situacije koje donose naše čekanje na vidjelo, obično u obliku, koji nismo planirali i onda se pitamo, kako se to desilo? Moje pitanje više nije: kako se desilo?,  već: kako sam se snašla u situaciji da se desi, uz sve mjere predostrožnosti? Kako se je moglo to meni desiti? Ali kako kažu – dešava se i u boljim porodicama. Mislimo da smo gospodari  svojih života, tako gordo i bahato se busamo o prsa da smo mi to i to stvorili, ali mi smo tek mali pomak koji može utjecati na to ili ono, dok se neke stvari dešavaju mimo nas. Upravo zato da nam pokažu, kako smo mali i kako malo uistinu znamo. A pravimo se veliki, iskusni i mudri, jer smo „u tim godinama“.

A godine su samo brojevi, koje brojimo a rijetko i živimo.

Ponekad na neke situacije i događaje ne možemo utjecati, ponekad možemo. Prava je mudrost znati razlučiti koji su koji, kad reagirati, kad propustiti. Odlučila sam se propustiti. Pustiti da ide svojim tijekom vremena, pa što bude.  Nije mi sličilo, da prepuštam kormilo svoga života slučajnim situacijama. Radije sam voljela uraditi sve što je u mojoj moći, pa čak kad bi i situacija krenula u drugom smjeru, znala sam da sam dala sve od sebe i da nije bilo više u mojoj moći. Zato me je toliko više frustriralo to čekanje, to prepuštanje situaciji koja se je odlučila krenuti svojom smjerom

Prihvatiti situaciju. Teško sam prihvaćala. Neke stvari jednostavno nisam mogla 'provariti', kao na primjer saznanje da čokolada  nije jestiva, da možda ne smijem, da nije za mene, da … Tisuću i jedan 'da'. Onih tisuću sam mogla sama pred sobom nekako opravdati, uvjeriti se, ali onaj jedan, onaj samo jedan, on je stvarao pomutnju i sumnju.

Tako je bilo i sa gradom moga djetinjstva. Dok sam hodala obalom mora, starim gradskim kupalištem, postalo mi je jasno, da sam sve ove godine rasta moga čempresa, gradu pridavala osobine koje nije imao. Da sam ljubav koju sam u djetinjstvu osjećala do ljudi koji su me voljeli, tako naivno djetinje i idealizirano transferirala na svoje prijatelje iz djetinjstva, svoju ulicu, svoja skrovišta i sve one igre pune smijeha. U svemu što sam susretala u gradu, u ljudima, gledala sam kroz oči ljubavi te bezuvjetne ljubavi.  Svu svoju mladost sam gledala roza obojenu dugu grada. A grad je cijelo vrijeme bio sivo žut.

Grad nije uzvraćao ljubav, ljudi su bili specifični, ali tipični ljudi toga grada i nimalo nalik mojima didi i babi. »Gospođo, vi ste u tim godinama« me je otrglo iz jednog sna, sna o mom gradu, o povratku, o ljubavi, o dobroti, o toplini,… »Te godine« su pokazala da grad nema ništa od onoga što sam ja nosila u sebi. Ima neke druge boje, neke druge snove, ali ne i moj san.

A moj san, iako su ga ubijali, poništavali, omalovažavali,… čak sam ga i sama pokušala racionalizirati i uskratiti mu svu idealizaciju, nije umirao. On je bio jedino trajno i nesalomljivo u meni, on je bio prisutan i kad bi me uvjeravali da toga nema, da sanjam nemoguće, … Bio je utkan u moj dnk, u koricu moga čempresa koje je stajalo neprimijećeno a stameno usred moga kvarta i pričao priču o ljubavi.

Iako sam bila u »tim godinama«, istrežnjena od opijenosti gradom svoga djetinjstva, izgubljenih nadanja, osakaćenih snova i bez vjere u ljude, ipak sam sanjala, da negdje postoje mjesto gdje bih željela živjeti okružena dobrim i toplim ljudima, sućutnim i hrabrim, daleko od vanjštine voštanih figura, interesnih prosperiteta i susjedskih naklapanja. Negdje, gdje je ljudima stalo do čovjeka, negdje gdje ima istinske i prave ljubavi, topline i brižnosti, negdje gdje su se ljudi spremi boriti za dobre stvari. Negdje, gdje ljudi žele postati boljima i spremi su za to i nešto učiniti.  

I dok sam šetala tom starom šetnicom, pomislih da možda još uvijek nisam »u tim godinama« jer ipak još uvijek postoji u meni  ta djetinja nada, taj idealizirani kutak kojeg želim dosegnuti i domoći se bezuvjetne ljubavi među ljudima, stvoriti jedan sretniji i bezbrižniji svijet. Jedino što je bilo »u tim godinama« bila je spoznaja da grad mog djetinjstva nije taj kutak, da nikad neće ni postati , da su ljudi takvi kakvi jesu, ovakvi i onakvi, .. i ako želim svoj kutak pod nebeskim svodom, mogu ga jedino stvoriti za one koji sanjaju isti san, za mene i dijete.  Bar dok je dijete.

 Čekanje tu ne pomaže, jer rok trajanja ističe, čak i ljudima, a ne samo čokoladi.