Deep blue

Mjesecima gledam grad i more, iz daljine promatram mijene sunca i bure, oblaka i vjetra, i pogled netremice gleda gorde kampanele i brodice koje plove. Mjesecima gledam i ne mogu izbjeći osjećaj koji ćutim. Svaki put se pojavi i ispuni mi ne samo srce, već cijelo tijelo i govori, progovori kao deep blue, kao dubina mora.

Nije to osjećaj kao u filmu duboko plavetnilo, već je jedan tužan osjećaj. Gledala bi grad i more te plovila kroz taj neobični osjećaj kojega nazvah osjet dubokog razočaranja. Nisam znala otkud je doplovio, kad se je nasukao, ali došao je kao plimni val, preplavio stijene i bacio sidro u luku osjeta. Danima je ostajao, vezan i privezan, povezan sa svim onim što je grad značio i u isti mah gubio. Toliko puno uspomena, nadanja, čežnji, ljubavi, gubitaka, slika, … kao da je sve zadobilo neki svoj okvir, realni. A realnost je bila tužna, jedno duboko bluzno plavetnilo.

I kako sa tim mislima ide, putuju i povezuju se. Prije par dana rekao mi je prijatelj: »Nisam depresivan, nego sam tako duboko tužan.« Kao da se je osjet deep blue raširio cijelom planetom. Zavladalo je neko globalno razočarenje. Kako sam bila u istraživanju uzroka svoga osjeta, pitah, onako iz znatiželje: »Zbog čega, kako ti se javlja taj osjet?«

Bio je povezan sa cjelinom, ne sa jednim događajem, jednim razočarenjem. Tuga se je javljala niotkud, kao plimni val i robila svu škrapavost životnih iskustava, sažeta u velikom razočarenju životne situacija u kojoj se je nalazio. Odjednom, kao da se je cijeli život spleo u jedno klupko koje nije mogao odmotati, a čvorovi, koji su nesvjesno i nevidljivo nastajali u životu, sad su bolno podsjećali na životnu realnost.

U posjetu je došla prijateljica, govorila je o značajnoj godini u svom životu. Godini u kojoj su joj neke istine o odnosima, ljudima, prijateljima postajale jasnije, i ona je doživljavala taj osjet velikog razočarenja. Upravo tako ga je i nazvala. Dva čovjeka, tri čovjeka, možda ih je i veći broj, koliko ih samo ista osjeća. Kao da je sa globalnim zatopljenjem zahladilo.

Odnosi među ljudima bili su svedeni na površinsku komunikaciju. Jesu li oduvijek bili takvi, jesmo li od nekad bili tako otuđeni ili je sve bilo isto, samo je naš pogled u tim sredovječnim godinama bio promijenjen? Godina nije ostalo puno, mladalačku hrabrost zamijenio je strah satkan od iskustava,  a radoznalost je oduzeo prestanak čuđenja. Činilo nam se da već sve znamo, i onih velikih dječjih očiju što su u sebi krile iščekivanje – što li će nam život donijeti, više nije bilo.  „Che sera, sera, .. the future is not to see.“

Budućnost u sredovječnim godinama donese svoje, sad se kao bolje vidi. Tako mislimo nasukani na svoja negativna iskustva i izmoreni od nedosanjanih snova, otupljeni od nenahranjenih čežnji polako počnemo dizati ruke od želja i ukapamo se u rov nametnute realnosti. Pri živom životu sahranimo svoj duh. Preostali pijesak svoga života pohranimo u bocu koju bacimo u životno more sa nadom da ju netko nekog dana nađe. Zašto bi netko nailazio naš pijesak, kad ni poruku ne ostavljamo, ni pozdrave, ni jedno slovo u budućnosti o sadašnjosti?

A pri tome tako često ponavljamo uzrečicu: „bit će bolje“, a u koju nažalost ne vjerujemo. No, uvijek dobro dođe da se prekriju svi životni gubitci, pojedinačna razočarenja i radost djetinjeg 'pogleda'.  Tužno neko prebrojavanje prošlosti, iskustva i mudrosti, kad u tijeku života jako malo naučimo, a skupimo tu neku negativnu bilancu, zadužujemo se kod vlastitih snova i polako zatvaramo tvrtku pred svim životnim ulaganjima.  

Kako tužni postajemo sa godinama i to me je rastuživalo. Osjećala sam da je još toliko toga za vidjeti, doživjeti, a ljudi su mi govorili da odrastem, da budem realna, da je nemoguće, da …

Kažu da razočarenja dolaze sa velikim očekivanjima. Kad bi djeca u vrtiću prema pridošlicama bila gruba, onako iskonsko zločesta i podla, uvijek bi se tješila da će porasti i onda će znati da nije lijepo zadirkivati, da nije lijepo pakostiti, …. da nije ljudski neljudski se ponašati. Očekivala sam od odraslih da budu pametni, zreli, odgovorni,… Da budu hrabri, da se ne boje života i kad im loše krene, da se dignu i ostvare novi život ako se je stari pokazao pogrešnim. Očekivala sam da ne posustaju, da životni pijesak dijele sa svim pješčanim zrncima u pustinji, da se prepleću sa ljudskim životima, da traže skrivene poruke u smiješnim likovima oblaka, da se bore za one prave i istinske stvari za koje se je vrijedno boriti… 

Život je prolazio  a ja sam kupila godine, gomilala iskustva, izrastala iz snova u realnost…  i u pola stoljeća života moje najveće razočarenje bili su ljudi.

Možda sam stvarno očekivala od ljudi nemoguće ali sam uvijek mislila, ako ja, koju nazivaše krhka, slabašna i preosjetljiva, može pobijediti zmajevu vatru, tad sam od drugih, onih jačih, većih i na oko važnijih, očekivala puno više. Od drugih ponekad očekujemo puno, jer smo i do samih sebe čak stroži u tim očekivanjima.

Tako je bilo i sa mojim gradom i sa mojim prijateljima, sa svim što me je okruživalo i tvorilo moj mikro univerzum.

Ovo je nekad, u davna vremena bio veliki grad. Kad se je smanjio na zidine svoga uma, ne znam ali razlika je bila očita. Plemićke obitelji iz cijele Evrope su dolazile, nastanjivale grad, ljudi su trgovali, putovali, istraživali,… u stotinama godina nastao je suvremeni grad, izrastao iz bogate povijesti. I sva ta stoljeća u kojima smo uznapredovali, izgradili infrastrukturu, saziđali kućerke i vozimo se bjesnim autima po uskim uličicama, su ostavile svoj trag na duhu. Duh ljudi, njihova živost i radost je usahla. Suvremeni čovjek je imao sve, ali ostao je bez svog izvornog duha. Ljudi su se pozatvarali u svoje kućerke, u svoje kompjutere, u svoje sigurne i isprazne odnose, priče su se svele na pare i lažne časti u društvu, a nitko više nije spominjao dobrotu, empatiju, nezbrinute, prirodu, … One važne stvari o kojima smo istinski ovisni, o drugim ljudima i prirodi, a o njima zbog svega što imamo više ne marimo.

Nadobudni znanstvenici pišu knjige o tome kako je to ok, jer je sebični gen pomogao ljudima da duže žive i da preživljavaju najjači, ustvari najgrublji i bezkuropulozni. A meni se sve čini da je taj sebični gen odmogao zajednici i pripomogao bezbrižnim pojedincima.

Ujutro kad ustajem, imam tu neku Andričevu misao u ušima, „daj mi bože barem jednog čovjeka da nešto kaže, da nešto napravi, …“ Ujutro se budim sa nadom da će doći bar jedan čovjek koji će mi vratiti vjeru u ljude, u dobro, u hrabrost, u odgovornost, u zajednicu,… Onda sam jednog dana pročitala intervju sa iranskim režiserom i duša se je smirila, možda postoje pojedinci. Možda na ovom svijetu ima pojedinaca koji još uvijek vjeruju, koji slično misle, sa kojim bi se bilo dobro družiti da se očuva taj pojedini optimizam, nada u snove i ljude. Ali u svojoj okolini sam sretala samo tužne ljude, ljude koji su sve imali, materijalno, emotivno, a ipak su bili nesretni, jer nisu više imali sebe. Divili su se ljudima koji su 'nešto' postigli, koji su nešto mogli pokazati, dok bi se sami stidjeli jer u svojih pola stoljeća nisu stigli sagraditi... ne znam što, monjument svoje bahatosti, arogancije, svoje lažne veličine. I bilo mi je žao, žao tih ljudi, jer veličina ljudskog zdanja se nije mjerila uloženim novcem, veličinom zgrade, ni ljepotom građevine, već ljudskim trudom. A tog nije bilo. Ljudi su sjedili i čekali, čekali sedmicu na lotu, čekali da netko odluči umjesto njih, čekali da im netko pokloni slavu, čast, ponos. I dok su čekali, sve su više tonuli jer nisu gradili ono najvažnije – sebe.

Mjerilo ljudske uspješnosti u životu je, po mom skromnom mišljenju, izgradnja sebe. I puno više sam se divila ljudima koji su mi pričali kako su u svom životu pobijedili teške situacije, kako su gradili svoje misli, svoje živote, kako su pomagali ljudima, kako su se nesebično odricali, kako su ostajali dobri kad bi se svi pored njih prepustili čoporu… Lako je bilo nastaviti život na danostima roditelja, teže je bilo postaviti svoj život na vlastitim temeljima.

Početi od temelja u želji sagraditi nešto novo, izazvati kao konkurenta samog sebe, i u pola stoljeća života i iskustva ustrajavati na snovima u nadi da nikad nije kasno. Možda bi bilo jednoumno očekivati od svijeta da bude pun idealista, ali mislim da bi bilo nužno očekivati od ljudi da budu borci za očuvanje odnosa i planeta. Planet smo dobro već narušili, ali o tome već pričamo. No, odnosi. Odavno već narušeni, u vremenu zapisani nerijetki redci o trudu pojedinaca koji bi popravljali svijet, koji bi kultivirali ljude, koji bi nešto napravili da bude bolje… i onda bi naišli na ljude, kojima je bilo dovoljno dobro, kojima je i loše bilo ok, koji su se pomirili sa velikom tugom jer nisu više imali hrabrosti u snove. Kao živi ljudi zabili su  čavle u svoj vlastiti lijes i životarili u uvjerenju da im je dobro. I bilo im je dobro u nedostatku boljega. I kad bi vidjeli bolje, poželjeli bi isto ali da im se da. Da im se jednostavno da, kao sedmica na lotu, da im padne u krilo kao zvijezda repatica, … Ljudi se nisu bili spremni za ništa više truditi. Trud je bio napor, a u društvu, gdje se je sve moglo kupiti, pa i odnosi i ljubavi, nitko nije mario da išta promjeni.

I kad bi onako idealistički krenuo u osvajanje svijeta zarazom smijeha, ljudi bi ti se pridružili, ali kad bi spomenuo da je smijeh potrebno zaslužiti, radom, dobrotom i ljepotom, oni bi se odrekli sa tugom u srcu, a da nikad nisu ni pokušali. Sjeli bi u sjenu svoga doma, zaokupljeni kompjuterskim tipkama, lažnim prijateljima, stvarali bi neku sliku o sebi, prodavali je, njom zavodili za pojedinačne trenutke užitka, a navečer bi legli u krevet sami ili sa osobom pored sebe, isprazni i razočarani sami nad sobom. Sve su imali, samo iskonskog sebe nisu. I to mi je bilo tužno, gledati ljude koji su imali potencijale, stvarati, mijenjati svijet, činiti dobro, a oni su se pokrili lažnom sigurnošću i spavali život koji je čekao sa radošću na njih.

Ovom svijetu je nedostajalo entuzijazma, hrabrosti i odgovornosti. Postao je prodaja informacija sa sienena, kopipejstane slike američkih filmova o idealnoj obitelji, dok bi se na drugom kanalu vrtjela hardkor pornjava umjesto ljubavi. Žene su mislile jedno, muškarci su radili drugo, međusobno su izmjenjivali svakodnevne sienen parole, glumili anđelinu i breda, a da nikad nisu znali kakav je istinski odnos između njih. Nijedno, ni drugo, nisu bili iskonski, kako bi i odnos među njima bio?

Za svijet su oduvijek govorili da je pozornica, a ljudi statisti. Možda je svijet pozornica, sa jako lošom scenografijom, lažno uvjerenim statistima da su glavni glumci te i te predstave, a da nisu ni znali o čemu glume. A glumili jesu, jer to je jedino što su znali. Glumili su na pozornici i izvan nje, glumili su i samima sebe, jer nisu željeli pogledati iza kulisa. One su oslikale siromašni svijet Charlesa Dickensa, bijedu Zolaevog Pariza, .. Kulise su bile Gogoljevo ogledalo u kojega se čovjek nije želio ogledati. Puno je ljepše bilo glumiti u američkim filmovima o sretnoj obitelji gdje svi govore, volim te, volim te i uljudno se smješkaju bez prave emocije. I ljudima je to bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.

Moj grad i ovo more su postajali američka kulisa gradića Payton, lažnog BeverlyHillsa i Dinastije. Gluma je bila dovoljno. I moje razočarenje je poteklo jer sam željela prave ljude, pogledati u svijet iza kulisa, sresti istinske Ljude.

Kao u odnosima, riječi koji su si ljubavnici izgovarali mogle su biti i lažne i istinite, u glumi čovjek nikad ne zna. Ono što je istinski govorilo o ljubavi još uvijek je bila Kraljevska pjesma, kad se je zbog ljubavi prelazilo preko mora i dolina. I odavno sam prestala vjerovati u postojanost takve ljubavi, uvjerili su me da takvo nešto ne postoji, uvjeravali su me da su muški kao životinje, moraju imati više partnerica, jer je to prirodno,… govorili su mi da je za partnerstvo najpoželjniji trezven mozak, razuman dogovor, veza po pameti…da se ljubav topi, da ljubav ne postoji, da ljubav nije vrijedna,... Da se ne isplati. Ne isplati se obrađivati zemlju, ne isplati se ulagati u ljubav, ne isplati se truditi u odnosima. .. Ne isplati. Koje grozne riječi koje naznačavaju dobit i cost benefit, koje govore o računici među ljudima, o glumi, o svijetlima pozornice i naplaćenim kartama u prvom redu našeg savršenog odnosa.

I dok tako gledam grad i more, pitam se kad smo postali tako umjetni i lažni, kad je Andersenova priča postala istinita. Pjev slavuja je bio umanjen zbog navijene igračke.  Rastuživala me je spoznaja da je forma važnija od dubine čovjeka. Novac i društveni status su postali svijetlo oko kojeg su se ljudi skupljali, lakoća bivanja je bila važnija od samog Života.

Posmatram more i grad, zaplimana osjetom deep blue, i sad znam da moram napustiti to  nekad najdraže jer nemamo isti vrijednostni sustav, isti pogled na svijet. Moj grad je pripadao nekoj novoj generaciji, novoj vrsti ljudi kojoj je materijalna sigurnost momenta bila važnija od cjelokupnog života. I gradovi su kao ljudi, različiti. Uz neke se osjećaš sigurno, sa nekim nemaš istih snova.Samo vrijeme pokaže, koji su ljudi i gradovi dobri do tebe. Tamo je onda tvoj dom. 

Nije taj deep blue tako tužan, već je to neki sentimentalni bluz, koji nas budi u novi dan, potiće na novi korak, koji nas tjera da krenemo u potragu za novim ljudima, boljim  iskustvima i nekim novim pogledom na stari grad. Kad Bog zatvori vrata, uvijek se neđe neki prozor ili dimnjak.

Kako znate …

Uzimala sam dio po dio robe iz ormara i slagala je nemarno u kofer. Nisam se trudila onako kao obično, željela sam samo složiti i otići. Sunce se je spuštalo na horizontu i ljubilo more, kako sam voljela ta predvečerja, kako bi pjesnik rekao 'u smiraj dana'. Bio je to jedinstven trenutak tišine, spokoja, trenutak kad priroda krene na počinak, I drveće i cvijeće i neke životinje krenu u slatki san, dok ona, kao najracionalnija životinja, zvana čovjek tek tad u tami počne uživati, prepuštati se sladostrašću i bezglavosti buke ljetnih večeri. Priroda ima svoj ritam, kojega su ljudi narušili, nadglasali i kao nasamarili. Priroda ne mari, ona ima svoj tijek. Kad sunce ljubi more, u predvečer dana, sramežljivo se spušta k njemu i počinku.
 

Tako to priroda radi. Gledala sam isti prizor kao i bezbroj puta, svaki put je bio drugačiji. Sa suncem ili bez njega, dan je uvijek završavao mirno. Ima nešto u tim završetcima. I dok sam stavljala robu u kofere, snašlo me je niotkud pitanje – kako znate da je kraj?

 

Kako znate da je došao kraj? Kraj jednog perioda, odmora, zabave? Kraj jednog odnosa: poslovnog, prijateljskog, ljubavnog? Kako znate…

Stajali smo na ruševinama starog grada, u predvečerje nekog drugog dana. U još jednom magičnom trenutku kad je sunce sramežljivo cjelivalo horizont. Svatko u svojim mislima, šetali smo mrtvim gradom od prije tisuću i tisuću godina. Tek je kamen podsjećao da je tu nekad živjela neka civilizacija, da su postojali ljudi, kao ja i on, da su postojali sretni trenutci i manje sretni trenutci. Došli smo do ruševina stare crkvice. Tek poneki kamen je govorio o tome da je tu nekad bilo sveto mjesto. Mjesto gdje se je slavilo rođenje, ljubav i opraštalo od života.

Sjela sam na postojani kamen na početku male apside. Sama, u tišini sam promatrala kako sunce u svom sjaju napušta dan i prepušta se zagrljaju mjeseca.
 

Stajao je malo dalje od mene, razgovarao telefonom, mirno, strpljivo i sa ljubavlju. Gledala sam ga dok je koračao po proplanku amo, tamo, u nekom svom svijetu, drugom svijetu. I tad sam znala, taj trenutak me je obavila misao - to je kraj. Nitko nije izgovorio te neprijatne riječi ali dalo se je naslutiti, sunce se je spuštalo, mjesec je ustajao. Bila sam sunce i vrijeme je bilo da pođem svojom stranom ulice.

 

U tišini smo nastavili razgledati, svatko na svojoj strani starog razrušenog grada, istraživali kamene i narušene slijedi života ali istinski smo bili tek zatočenici svojih misli, koje su bile tako daleko od naših hodajućih tijela. Galaksijama udaljene, svjetlosnom brzinom rastavljene, osjećao se je hlad koji je dolazio a usnulim suncem. Taj dan nismo više razgovarali. Riječi su bile nepotrebne jer smo znali, osjećali smo duboko u sebi taj neprijatni osjet kraja.

U životu sam se teško mirila sa krajevima, ali postepeno bih se umirila, primorala i prihvatila. Krajevi su neizbježni. Kraj jedne mladosti, kraj jednog prijateljstva, kraj života, .. A svi krajevi su nužno bili povezani sa novim početcima. No, kad kraj 'zakraji' teško je razmišljati o početcima. A bio je tu, u zametku, početak života.

 

U smiraj jednog i drugog dana, kad sam punila kofere robom i knjigama, nisam mogla odoljeti pitanju - jeli ovo kraj, kraj ljeta? Jeli pakovani kofer znači kraj? Jeli prva hladna kolovozna kiša, … kako znate, kad je kraj ljeta?

 

Kad smo bili djeca, znali smo kad je kraj crtića. Iako nismo znali sva slova, prepoznavali smo the end i vege i fin, fine. Kad je prošao crtić bilo je vrijeme od kraj dana, kao kad sunce u najljepšim bojama ljubavi ljubi more, kao kad ljubite dijete pred počinak.

Kad smo bili djeca nismo razumjeli kraj nečega, kraj života, kraj nekog doba, .. kraj nam je značio nepoznati i sa tim nevažan pojam. A onda smo odrastali i učili o krajevima. Naučili smo da su tužni, bolni, i da sa njima napuštamo nešto lijepo, drago, važno,…
 

Kako smo starjeli, naučili smo se 'odboljeti' krajeve, onako stoički, hrabro, bez treptaja, dok su oni ostavljali crtice na našoj duši, kao poginuli hrabri vojnici u nekoj dječjoj igri. I koji neće poslije igre ustati i hrabro pohrliti u boj za životom. To više nije bila igra, i hrabrost više nije igrala.

 

I dok priroda već milijune godina životom svojim zna, da kad se sunce navečer od mora oprašta na crvenom horizontu kao na slavljeničkom tepihu i dok mjesec izlazi kao najljepše svijetlo u tami, ništa nije izgubljeno. U prirodi nema krajeva, tamo su samo novi početci…

 

Tad mi tek nije jasno, zašto ljudi tugujemo i promišljamo o krajevima. Oni su dio života, dio našega puta, oni su prisutni svaku večer, ali o tim sitnim večernjim prolaznostima ne razmišljamo jer tad živimo još uvijek dan ili se spremamo na sutrašnji novi dan. Stvari imaju svoj tijek trajanja, neke se završe brzo, neke traju dugo, na neke se spremamo, neke dođu neočekivano, … Nema recepta, svaka životna situacija je samosvoja, jedinstven splet okolnosti koji se dešava samo nama i naići će ljudi koji će savjetovati jer su bili u sličnom slućaju, jer tek zamišljaju kako bi bilo ili pak sa sigurnošću znaju, svi oni će vam govoriti. A vi ćete se još uvijek u svojoj nutrni pitati, kako znaju, kako mogu znati…

 

Ponekad čutimo, ponekad jednostavno znamo, ponekad smo nesigurni, ponekad ne želimo čuti, ponekad ne prepoznajemo,… svakojako vodimo putanju svog života. Spremamo kofere i odlazimo u smiraj dana, pitajući se još uvijek – jeli je to kraj?

 

Kraj nikad ne dolazi sam od sebe. On dugo hoda, strpljivo i čeka trenutak kad se prestanemo propitkivati jer jednostavno znamo. Kao oblak što nas prati u sunčanim danima, kad zaškuri, onda on popriča sa nama. Kraj dolazi sa prvom kišom

Pala je prva kolovozna kiša, donijela je radost poljoprivrednicima, donijela je radost umornim ljudima, … Meni nije donijela ništa. Osim odgovor – ljeto se bliži kraju. Opet sam bila u krugu života, u onoj kružnoj putanji djetinjstva - kraj ljeta je bio povezan sa životom na sjeveru, sa zimom i kratkim danima. Spremala sam se na hibernaciju i očekivanje drugog ljeta. Ali nisam bila više sigurna u ljeto. Kako je kraj nosio promjenu, mijenjala sam se i ja godišnjim dobima, sa vizurama svoga života i pitala se, što bi bilo kad bi se zauvijek odrekla ljetu i prihvatila hladnu snježnu zimu kao ženika?

Neovisno o životu, prirodi i ljudima, stvoriti ću si svoju malu ljetnu oazu. Napravit ću ljeto bilo koji dan u zimi, bilo koju večer u podne, … prirodni krug ću zaokružiti u svoja četiri zida i u studenom ću se veseliti snijegu i ljetu u meni. Ispunit ću sobu bojom sunca i muzikom mora te zaplesati sama sa novim životom…