Parlami d'amore, Mariu

"Parlami d'amore, Mariù!
Tutta la mia vita sei tu!
Gli occhi tuoi belli brillano
Come due stelle scintillano"

 Parlami d'amore Mariu je jedna stara talijanska pjesma. Prvi put je izvodi Vittorio de Sica 1932. g. u filmu "Gli Uomini, Che Mascalzoni". Kasnije su je pjevali Mario Lanza, Achille Togliani, Tino Rossi, Giuseppe Stefano, Claudio Villa, i drugi. 

Jednom, kad sam bila mala, čula sam tu pjesmu u nekom filmu. Ne znam kojem, jeli to bio baš taj film ili neki drugi ili neki remake. Mislim da je igrala Sofija. Bio je crno bijeli film, a ja mala. Željna boja. Ne znam zašto, ali ta pjesma je postala moja. Svojatam je, jako, onako djetinje. Kad sam tužna i kad 'me nitko ne voli', kad se svijet naruši i nakosi, a svemirom se ljudi utapaju u crnim rupama, tad okrenem tu staru pjesmu i osjećam se doma. Osjećam da će sve biti dobro, da će proljeće ipak doći, da će ljudi šetati nasmiješeni ovim svijetom i da će me jednog dana netko voljeti. Jednog dana, kad porastem. Onako pravo i zapravo.

Možda i danas još  uvijek čekam da porastem, možda i danas hodam mala pod zvijezdama, možda i danas samo sanjam. Možda se ljudi zaljubljuju samo u velike. Velike u visinu, velike u pismu, velike i važne u svom gardu, velike u nečemu. A mi maleni, tiho  na prstima hodamo kroz nepregledne šume ljudi i sanjamo pogledom uprtim u plavo nebo. Jednog dana ćemo njime ploviti. Jednog dana ćemo njime plesati engleski valcer sa veselim listom jesenjim, sa dušom istkanom svjetlošću, sa duhom dobrim i slobodnim. Sanjamo da ćemo se jednog dana vratiti na izvorište svoje unutarnje topline i mira, davnih mirisa cimeta i kolača dok prohladne ručice blebetajući pokušavamo ugrijati u bakinim velikim rukama. I dok didi užurbano obrazlažemo veliku stvar koju smo vidjeli na moru, a on nas gleda sa osmjehom, zadivljen i prepun ljubavi. Velikog srca. Tad nisu govorili o ljubavi jer ljubav je govorila sama. Bila je središte moga svijeta i 'mojih' ljudi. Ljubav je bila u svakom njihovom pogledu, ljubav je bila u njihovim zagrljajima, pričama, tumačenjima i razumijevanjima svijeta. Ljubav je bila u govoru ljubavi. Pričali su mi o ljubavi a da nisu rekli 'to je ljubav'. Ljubav se je sama is-kazivala.

Kad je Junior bio jako jako mali, onih prvih dana iz bolnice i kasnije, nisam mu pjevala dječje pjesmice. Nisam. Pjevala sam mu pjesmu moje utjehe – perche, tutta la mia vita sei tu! I danas mu pjevam, gleda me sa osmjehom, smješka se u čudu  - što ova priča. Onda mu malo pričam Talijanski, to ga zabavlja, smije se. Smijem se i ja, jer je smiješan dok me gleda u usta i pokušava izvesti vratolomni skok od riječi. Možda jednog dana nauči riječi, možda jednog dana i zapjeva. Sad samo gleda i smije se, pogledom i smijehom govori. Iz-kazuje.
On je još mali.

I ja nisam puno porasla. Nisam velika ali kad gledam Juniora i pjevam  mu Parlami d'amore, Mariu, osjećam kako mi se srce širi preko svojih gabarita i postaje ogroman svemir u kojem ne samo da pričam o ljubavi, već se kupam u  moru svojih davnih djetinjih osjećaja, ljubavi svojih 'roditelja', gdje svijet postoji sigurno utočište pred vremenskim nesigurnostima.  Siguran, topao i dom pun ljubavi, kakav bi svatko dijete moralo imati. Gdje je ljubav sve i svi osjećaji su  nadahnuti njome.

Ponekad, kad se osjećam kao dijete, poželim da mi  netko priča o ljubavi. Kad dođu ta promjenljiva vremena, kad se Zemlja nakosi, pa ljudi počnu ispadati iz sigurnosnih kolosijeka,  kad kao veliki izgledamo malešni i uplašeni pred slikom svijeta poželim da netko priča o ljubavi. Parlami d'amore …

Pričajte o  ljubavi, pričajte sretne priče, slušati ću, čitati i doživljavati vašu sreću kao svoju dok će negdje iz kuta sobe odzvanjati – parla mi d'amore Mariu, osjećati ću se opet doma u velikom svijetu, gdje ljudi pričaju ljubav.