toskanska djeca

Gledala sam film, predivna Toskana, ljeto i sve one divne boje. Mlada djevojka dođe u posjetu prijateljima. Stariji ljudi, koji su prijatelji njene pokojne mame, umjetnici koji okupljaju prijatelje umjetnike. Doseljenici iz Engleske kojima je njena majka pomagala obnoviti posjed, kojega su te godine, kad je ona začeta, kupili.

Među tim 'starijim' ljudima, koji su svako na svoj način proživljavali svoj ljetni odmor i svoje životne priče, dolazak mlade djevojke unese slatki nemir. Ona u svojim devetnaestim godinama pokušava razumjeti život, sebe i maminu tajnu. Njen otac ju je poslao iz Amerike da porodični prijatelj napravi njen portret, kao što je radio i portret njene mame. Djevojka je pokušavala razumjeti jedan mamin zapis, iz kojeg na kraju filma zaključuje da je njen biološki otac upravo čovjek koji radi njen portret. Čak je i on iznenađen te predlaže da to ostane tajna, na što mu mala odgovori : »Učila sam od najbolje učiteljice koja je znala čuvati tajnu.« Bilo mu je drago, ne toliko zbog tajne, nego zbog te mlade djevojke. Sretan zbog postojanja dobrog bića, koja je njegova kćer, nastalog iz jedne noći ljubavi.

Dugo u noć sam razmišljala. Danas na poslu pričam sa starijom  kolegicom baš o tom filmu. Prepričavam priču uz neke svoje spoznaje.  Kako je djevojka bila zahvalna prvenstveno ocu koji ju je odgojio, koji joj je ponudio tu širinu razmišljanja da može prihvatiti život takav kakav je, da tako mlada već razumije što ni mnogi odrasli ne mogu. Tad sam pomislila da nas neke životne situacije vode prema nekim drugim sudbinama. Ne znam zašto je to tako, zašto neki mogu i na Mjesec, a neki ni na more, ali očito zbog nekog drugog razloga.

Neki imaju lakši životni put, sve ide ono po pravilu – muž/žena, djeca, miran i staložen život, možda se ponekome čini dosadan, ali ipak je to dobar život, i one druge, ne 'po pravilu' priče,  sam/a, samohran/a, nezaposlen/a. I uvijek mislimo, da mi nismo dio tih drugih priča, da se one dešavaju  negdje daleko, iza sedam gora i sedam mora, u nekoj Andersenovoj priči, sve dok nam se ne dese.

Tek kad ih osjetimo na svojoj koži, spoznamo, da nisu jednostavne, da su kompleksnije stvari složene iz okolnosti, različitih ljudi, sudbina.

Danas znam da ne možeš nikoga suditi po njegovim djelima, svako se odlučuje po nekom svom nahođenju, životnim vrijednostima, svjetonazoru, odgoju, … Većina odlučuje po sebi, kako je njemu/njoj najprikladnije, kako najmanje utječe na njegov/njen život, a pri tome se odriče svega onoga što bi moglo biti 'dosadno', u smislu po društvenim pravilima, nekoj igri – posao, stan, muž/žena, djeca, mirovina. Pa čak i kad tako odlučujemo, nitko ne garantira 'zabavu', lakoću bivanja, sretan život. Nijedna naša odluka, koliko nam se u tom trenutku činila pravilna za nas, za sve upletene, i  kolikogod mislili da znamo pozitivni ishod te odluke, u životu ništa ne garantira. Tek život pokaže kuda nas naše odluke vode. 

 

Životna neizvjesnost je čar života, ona nam se dešava. Zatečeni u nepredvidljivom scenariju, svatko pokušava improvizirati najbolje što može.  Svatko po svojoj sudbini.
 

Kolikogod ponekad željela da mi bude Život onako lijepo jednostavan, čak pomalo dosadan i konvencionalan, on je igrao sa mnom jednu od onih igara sa tv - show Rudi Carrella – Lass dich uberraschen. Dozvolite da vas iznenadimo.

 U svim tim iznenađenjima pokušavam već godinama opravdati svoje postupke kao i postupke ljudi uključenih u moj životni scenarij, ponekad uspijem, nekad nažalost ne. Ponekad u tijeku vremena, kad se osvrnem unazad, točno razumijem zašto je to moralo, iako bolno, tako biti. Onda mi je drago jer sam iz tih situacija izašla nova ja, updejtovana, bolja verzija čovjeka. Ponekad se ražalostim jer nikako ne mogu razumjeti, ali valjda je to tako u životu – to što ne razumijemo, to nam se dešava. I kako sam neki dan čula rečenicu – sve se završi dobro, ako nije još dobro, znači da nije završeno.

 

Frustrirale bi me sve te situacije koje nisu bile dobre jer očito nisu bile završene, a ja sam željela da se okončaju da mogu krenuti dalje. I svaki dan bi napravila korak dalje, a onda bi po nekoj gluposti napravila korak nazad, put je tako bio duži i teži. A ja sam samo željela da se osjećam dobro.

 

Dugo nisam mogla razumjet ljude koji su ostavljali svoju djecu. Da, onako mladenački 'pametna', zgrožena i 'popadijski' nastrojena. Ali godine donesu svoje, nauče nas razumijeti. Kad prolazim situaciju mogu shvatiti da je svaki slučaj do slučaja različit, da se ljudi odriču svojoj djeci iz različiti razloga, neki od njih imaju opravdanje, neki od njih nemaju. Ali u cijeloj priči nije važan taj input, već output. To, kako djeca sa tom spoznajom žive, kako je iskoriste (u svoj  plus ili minus) i u kakve ljude se pretvore. Gledajući tada taj film shvatih, da u sličnom primjeru, nije toliko važno jeli otac djeteta sa tim djetetom u njegovom rastu, već jeli dijete ima bar jednu osobu, koja želi bit sa njim i pomagati mu razvijati se u boljeg čovjeka. Shvatila sam da gubitak oca  djeteta nije tragedija za dijete, već je možda mogućnost, otvoren put. Kao u filmu, naći čovjeka koji će nas oboje voljeti i prihvatiti dijete kao svoje te skupa odgajati u  ljubavi. Dobro, dobro, znam da život nije film, pogotovo ne američki sladunjav, ali... dopuštao je nadu donoseće sanjanje, neku moguću priču iz secnarija priča 'po pravilu'.  Jednu, iako možda nerealnu slamčicu,  koja mi je tek kratki trenutak davala osjećaj 'dobro je'.

 

Odjednom sam osjetila olakšanje, shvaćajući da nije potrebno tražiti ljubav od ljudi koji ti je ne mogu dati, već je puno važnije vratiti ljubav onima koji je žele tebi pokloniti. Dijete je to najbolje znalo. A i uvijek sam smatrala da kako se ponašaš do majke djeteta, tako ćeš se ponašati i do djeteta. Čak i u obiteljima, gdje su očevi bili samohrani, i dijete je raslo bez majke, primijetila sam isti obrazac. Voljeti dijete svoga partnera, zato jer volite njega/nju. Dijete, iako možda posve drukčije od njega/nje, ipak je njegovo/njeno dijete - jedno je nedužno biće cijele priče.

 U vrijeme kad sam prolazila trudnoću nekako sam tako složila i svoje dotadašnje odnose, neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ostali, neki su ponovo ušli. Kroz reakciju na moje dijete, u očima tih ljudi mogla sam vidjeti kako gledaju mene. Vidjeti dubinu naših odnosa. Možda je to glupo i nerealno, možda ništa od ovoga nije istinito, možda je samo moja percepcija, ali u mom primjeru je djelovalo. Kad sam sagledala svoje odnose, pa čak i ona prijateljstva iz djetinjstva, i iskreno si priznala, puno je tu bilo nekih 'interesnih' ili 'reda radi' prijateljstava, prijateljstava iz učtivosti, a bez stvarne i istinske emocije toplog prijateljstva. A to mi je bila važna postavka u prijateljstvu, da postoji ta neka topla povezanost, obostrano povjerenje, razumijevanje, ono nešto što te ljude postavlja u krug obitelji, a ne samo poznanika koje dnevno susrećeš i sa kojima se družiš na putovanjima. Općenito mi je uvijek bila važna dubina odnosa, ne količina prijatelja. Mnogi od tih prijatelja mi i danas kažu, da sam čudna. Da ne zatvaram vrata, već uvijek moram pustiti malo otvorena, da se ljudi mogu vračati. Pokušala sam, od tog ostavljanja na pola otvorenih  vrata, ubio me propuh. Jednostavno, nisam znala i umjela tako. I ponekad bi se divila ljudima koji tako mogu, ali očito svako od nas vodi svoj život po nekim svojim unutarnjim smjernicama koje su plod našeg karaktera, odgoja i nečeg svima nama posebnog, jedinstvenog. Svaki čovjek priča za sebe. Upravo zbog te posebnosti ne možemo ljude suditi, jednostavno svatko ima pravo na svoj odabir. Ako pri tome koga povrijedi, svatko će vam reći da nije bilo namjerno. Možda i nije ali ipak boli, a sa boli se je potrebno suočiti.  To je teži put.

 

Evocirajući film i razmišljanja, kolegica mi je ispričala priču svog djetinjstva i roditeljstva.  Danas gospođa ima preko sedamdeset godina. Sa jedanaest mjeseci joj je umrla majka u logoru. Starija sestra je tad imala 11, a druga 9. Kasnije se je otac oženio, ta žena je bila prava maćeha, u onom 'bajkovitom' smislu, žena koja nije voljela djecu svoga partnera. Starije su već otišle od kuće, a ona je sa sedam godina svako jutro prije škole morala sa obližnjeg bunara donijeti svu vodu za kućanstvo i za blago u štali. Velika obitelj, puno vode. Sa sedam godina. I poslije tog jutarnjeg posla,  spustila bi se u školu, koja je bila u dolini i do koje je bilo najmanje pol ure hoda. Kad bi radnička sirena oglašavala kraj rada, ona bi morala biti već doma ali kako je uz brdo trebalo i više vremena iz škole, ona bi redovito zakasnila. Tome su redovito slijedile i batine. Tako je bilo njeno djetinjstvo do 11 godine. Tad je ušla u njen život druga maćeha, koja je bila čista suprotnost. O njoj priča kao o svojoj mami, sa puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Dala joj je ljubav, nježnost, mogućnost izobrazbe. Zbog nje je završila fakulteta, dugo godina bila glavna direktorica velike državne firme, i danas, čak i u mirovini, dobrovoljno radi i pomaže.  Zbog te do nje dobre žene i ona je danas jedna predivna osoba.

 Njene sestre i brat su cijelu situaciju drugačije doživjeli, sestre su rano otišle od kuće i nisu ni upoznale tu treću ženu, ali su imale puno toga za reći. Sin je zamjerao svom ocu te je svoju zamjerku prenio na svog sina. Svatko od njenih je napisao na iste osobe drugačiji scenarij. Samo ona kaže da je imala sreće što je takva osoba ušla u njen život, u takvom periodu, na takav način i njeno iskustvo u istoj priči petoro ljudi je sasvim drugačije.

 Ponekad djeca imaju oba roditelja, a rastu samoniklo, ponekad nemaju nijednog, pa imaju sretno djetinjstvo. Koliko ljudi, toliko priča.
A u svakoj priči je ona najvažnija upravo ljubav. Ljubav do jednog nezaštićenog i ranjivog bića, djeteta.

 
Ljubav do djeteta, ne samo svog, već i tuđeg, uvijek je bila neki ideal kojem sam se divila, divila sam se ljudima koji su tu ljubav iskazivali, koji su je živjeli u punini. Činilo mi se da su takva djeca sretnija. Zato sam uvijek govorila da ne želim sama imati djecu, uvijek sam ustrajavala da dijete ima i oca, ali sudbina kao da mi je poželjela pokazati neku svoju priču, a ne 'moju volju'. Možda dijete i uz  jednog roditelja može biti sretno, možda dijete bez roditelja može biti sretno… I mislim da može, ako je okruženo ljudima koji ga vole. Ne onima koji će mu govoriti to što misle da moraju, već onima od kojih će dobiti toplinu, sigurnost, zaštitu i dobar odgoj, ljudima koji će željeti biti i sudjelovati u njegovoj rasti do odraslog čovjeka. Zato mi se je korak odaljavanja od ljudi koji nisu prihvaćali moje dijete, ni mene, činio najbolji korak za dijete. A kolegičina priča primjer dobre prakse.

Zašto ustrajavamo u slabim odnosima, u nesretnim vezama, u neiskrenim prijateljstvima? Reda radi, učtivosti, ne želeći drugoga povrijediti, ne želeći nositi se sa krivdom, ne želeći ispasti 'ružni' ili se pak žrtvujemo za dijete, partnera, odnos ili jednostavno ne želimo biti sami? Većinu stvari činimo nesvjesno, jer bi nas naša svjesnost prestrašila. A ponekad činimo stvari svjesno, sa predumišljajem i o tome nikome ne govorimo, slažemo opravdanja kojim ih pokušavamo zavarati, a u biti želimo zavarati jedino sebe jer je tako puno lakše suočiti se sa onom svjesnošću koja nas straši.

Kakogod se mi odlučivali, svjesno ili nesvjesno, hrabro ili kukavički, djeca će rasti i postati će odrasli ljudi. Moja je najveća želja da odraste u dobru osobu koja se neće bojati života, odluka i teških situacija te da će u svom životu zaprimiti toliko ljubavi od svoje okoline da bude hrabar u davanju i iskazivanju te iste ljubavi svima u svojoj okolini, a pogotovu da bude dobar do sve djece, i svoje i tuđe. 

 I još uvijek mi je pred očima taj film, toskanska ljetna pokrajina, čempresi kao iz moje mladosti, 'savana' osjećaji iz jedne priče o ljubavi, iskrena i naivna mladenačka zanesenost te jedno dijete ... I gdje je jedino važna ljubav, iskrena ljubav do djeteta.  

I da se mene pita, da sam jedna od misica mahalica, rekla bi ljudima – pokažite ljubav do sve djece svijeta jer njima u njihovom razvoju to puno više treba nego nove lego kockice. Uz ljubav koju dobivaju iz okoline puno će bolje znati slagati svoje životne kockice.