srijeda, 18. studenoga 2015.

Parlami d'amore, Mariu



"Parlami d'amore, Mariù!
Tutta la mia vita sei tu!
Gli occhi tuoi belli brillano
Come due stelle scintillano"

 Parlami d'amore Mariu je jedna stara talijanska pjesma. Prvi put je izvodi Vittorio de Sica 1932. g. u filmu "Gli Uomini, Che Mascalzoni". Kasnije su je pjevali Mario Lanza, Achille Togliani, Tino Rossi, Giuseppe Stefano, Claudio Villa, i drugi. 
Jednom, kad sam bila mala, čula sam tu pjesmu u nekom filmu. Ne znam kojem, jeli to bio baš taj film ili neki drugi ili neki remake. Mislim da je igrala Sofija. Bio je crno bijeli film, a ja mala. Željna boja. Ne znam zašto, ali ta pjesma je postala moja. Svojatam je, jako, onako djetinje. Kad sam tužna i kad 'me nitko ne voli', kad se svijet naruši i nakosi, a svemirom se ljudi utapaju u crnim rupama, tad okrenem tu staru pjesmu i osjećam se doma. Osjećam da će sve biti dobro, da će proljeće ipak doći, da će ljudi šetati nasmiješeni ovim svijetom i da će me jednog dana netko voljeti. Jednog dana, kad porastem. Onako pravo i zapravo.
Možda i danas još  uvijek čekam da porastem, možda i danas hodam mala pod zvijezdama, možda i danas samo sanjam. Možda se ljudi zaljubljuju samo u velike. Velike u visinu, velike u pismu, velike i važne u svom gardu, velike u nečemu. A mi maleni, tiho  na prstima hodamo kroz nepregledne šume ljudi i sanjamo pogledom uprtim u plavo nebo. Jednog dana ćemo njime ploviti. Jednog dana ćemo njime plesati engleski valcer sa veselim listom jesenjim, sa dušom istkanom svjetlošću, sa duhom dobrim i slobodnim. Sanjamo da ćemo se jednog dana vratiti na izvorište svoje unutarnje topline i mira, davnih mirisa cimeta i kolača dok prohladne ručice blebetajući pokušavamo ugrijati u bakinim velikim rukama. I dok didi užurbano obrazlažemo veliku stvar koju smo vidjeli na moru, a on nas gleda sa osmjehom, zadivljen i prepun ljubavi. Velikog srca. Tad nisu govorili o ljubavi jer ljubav je govorila sama. Bila je središte moga svijeta i 'mojih' ljudi. Ljubav je bila u svakom njihovom pogledu, ljubav je bila u njihovim zagrljajima, pričama, tumačenjima i razumijevanjima svijeta. Ljubav je bila u govoru ljubavi. Pričali su mi o ljubavi a da nisu rekli 'to je ljubav'. Ljubav se je sama is-kazivala.
Kad je Junior bio jako jako mali, onih prvih dana iz bolnice i kasnije, nisam mu pjevala dječje pjesmice. Nisam. Pjevala sam mu pjesmu moje utjehe – perche, tutta la mia vita sei tu! I danas mu pjevam, gleda me sa osmjehom, smješka se u čudu  - što ova priča. Onda mu malo pričam Talijanski, to ga zabavlja, smije se. Smijem se i ja, jer je smiješan dok me gleda u usta i pokušava izvesti vratolomni skok od riječi. Možda jednog dana nauči riječi, možda jednog dana i zapjeva. Sad samo gleda i smije se, pogledom i smijehom govori. Iz-kazuje.
On je još mali.
I ja nisam puno porasla. Nisam velika ali kad gledam Juniora i pjevam  mu Parlami d'amore, Mariu, osjećam kako mi se srce širi preko svojih gabarita i postaje ogroman svemir u kojem ne samo da pričam o ljubavi, već se kupam u  moru svojih davnih djetinjih osjećaja, ljubavi svojih 'roditelja', gdje svijet postoji sigurno utočište pred vremenskim nesigurnostima.  Siguran, topao i dom pun ljubavi, kakav bi svatko dijete moralo imati. Gdje je ljubav sve i svi osjećaji su  nadahnuti njome.

Ponekad, kad se osjećam kao dijete, poželim da mi  netko priča o ljubavi. Kad dođu ta promjenljiva vremena, kad se Zemlja nakosi, pa ljudi počnu ispadati iz sigurnosnih kolosijeka,  kad kao veliki izgledamo malešni i uplašeni pred slikom svijeta poželim da netko priča o ljubavi. Parlami d'amore …

Pričajte o  ljubavi, pričajte sretne priče, slušati ću, čitati i doživljavati vašu sreću kao svoju dok će negdje iz kuta sobe odzvanjati – parla mi d'amore Mariu, osjećati ću se opet doma u velikom svijetu, gdje ljudi pričaju ljubav.
 
 

četvrtak, 24. rujna 2015.

Čarobno jutro

Boli me glava, uzimam tablete i bol ne popušta. Ipak uspijem zaspati za sat vremena. Budi me Junior. On bi jeo, on bi uvijek jeo, on jede pet puta na dan i ponekad između još štogod čalabrcne. Ne, nije debeo, sve to utroši. Put do vrtića traje dvadeset minuta kad guram kolica, kad idemo doma pješke traje sat  i pol. Nije rak u horoskopu ali tako hoda - korak naprijed, dva tri unazad,  sve mora vidjeti, opipati, pokušati. Sve je novo i tako zanimljivo. Vrtić nije više. Njega ne voli. Nisam ga ni ja voljela. Plače kad idemo u i iz njega, kad me vidi kako dolazim po njega.. rasplače se – pa gdje si do sada, što me ovdje ostavljaš?! Iz ljubavi sine, čudne stvari ljudi činimo iz ljubavi.  Naviknut će se. Cijeli život je pred njim, čeka ga veliko istraživanje.

Pada kiša. Hladno je. Navlačimo jedne čarapa, navlačimo i one malo deblje za čizmice. Raduje se čizmama. Seljak voli čizme. Dida ima na selu čizme i puno vode. Vodu obožava, u svim oblicima. Najradije u bačvi. Ovo ljeto je dida napravio podest, na njega stavio bačvu, nalio vode, kišnice što je vjerno skuplja za svoj vrt, i prepustio suncu da je zagrije. Najbolji đakuzi ikad. Prirodni, neobični i samo njegov osobni. Junior je tu proveo svoje ljeto. Čak i kad je ljetna kiša paduckala, on bi se iskrao do svoje ljetne rezidencije i pokušavao sebe te najdraže igračke ugurati unutra, kiša mu nije smetala. Čizme su zakon. Čizme obuva sam. Ujutro kad ustane i skinemo pidžamu, on se iskrade pa pobjegne, u hodniku čizme obuva. Čizme dobro stoje uz pelene.  Čizme nosi i ljeti i zimi. Čizme obožava.

Ja čizme ne volim, nikad ih nisam voljela, čak i zimi ako nema snijega do pojasa, čizma mi nije draga. Čizme ljeti?! Nema tog trenda, nema tih para, nema! Apsolutno nema ničega zbog čega bi čizme nosila ljeti, pa makar se one zvale i ljetne čizme i bile na rupice i što ja znam što me pokušali uvjeriti. Čizma je čizma i dobro glavu čuva. Možda zato. Glavu nikad nisam dobro čuvala. Kamenom u glavu sam dobila sa pet. Ali najviše puta mi se pak obije o glavu kad mislim da sam pametna ali ima netko pametniji od mene, njegov smisao za Humor je dokaz njegove inteligencije i opstoja. Ponekad sam jako glupa, ne prirodnim putem, već onako iz gluposti, kad čovjek ne razmišlja. Najglupastija pri odabiru životnih suputnika. Desi se, ne uvijek.  Zato ih više ne biram. Kad stalno praviš jednu te istu grešku, znači da radiš  nešto naopako i da bi rezultat bio drugačiji, moraš u svojoj formuli naviknutog ophođenja  nešto promijeniti. Mijenjala sam, istraživala sebe, popravljala svoje krive Drine, pa i sebe, kupovala čak i čizme, ali glavu to nije sačuvalo. Nije ni srce.

A srce… srce treba čuvati i sačuvati. Nečije srce treba nositi kao kap vode na dlanu a ne dozvoliti da to srce lije suze kao kiša. Kao ova kiša što nemilice pada. I bit će tako sve tamo negdje do proljeća, do svibnja. Sivilo, kiša, hladnoća, hrpe razbacanog jesenjeg lišća, prvi bijeli snijeg koji će drugi dan u crno obojiti smog i automobili, u parkovima žutilo po snijegu. Jedina žuta boja koju zimi vidimo u parku, nije sunce, već pseći slijedi u snijegu. Čekat ćemo kišu, da otopi snijeg, da izbriše slijed. I činit će nam se u proljeće sve opet tako čisto, svi na vratima ožareni pod sunčevim svodom, sa srcem punim ushita i sanjivih uzdaha, probuđeni za nove ljubavi, za nove radosti.

A srce… već pomalo staro i umorno od svih proljeća i zima, pita se imali još snage ikad više zakucati. Zakucati na tuđa vrata, zakucati na svoja vrata. I zamisli sreće kad bude uslišano i vrata se otvore, na vratima ožareno sretno lice, topao zagrljaj koji te stišće u naručju, toplina koja prožima tijelo i sreća, velika ogromna sreća pri ponovnom susretu. Dugo sanjani mir koji ti obuzme dušu i spremani si odmoriti se u sigurnoj luci. Ostaviti čizme ispred vrata, jer sad glavu i srce čuva ljubav. Opustiti sve ono borbeno unutarnje oružje što ga dnevno nosaš kao opravu za obranu kroz šume ljudi i kojekakvih odnosa. Luka, mirna luka na olujnom moru gdje se svaki putnik nenamjernik osjeća kao doma, gdje pod toplim ljetnim suncem ništa ne razmišlja, nit je pametan, nit je glup, već je samo voljen i voli.

U ljubavi nema pametnih i glupih, u ljubavi nema velikih i malih, u ljubavi nema takmičenja, u ljubavi se voli, mari, daje, ... U ljubavi se postaje boljim čovjekom, ljubav nadahnjuje, ljubav pomjera granice, širi krila, usrećuje. I nema boljeg osjećaja. Od svih osjećaja i svega što na svijetu materijalno i nematerijalno postoji, najbolja je ljubav. Veća je od svih empajerstejtbildinga, raskošnija od svih loarskih zamaka, vrjednija od svih švicarskih franaka, mudrija od svih njemačkih idealista, zavodljivija od svih talijanskih donžuana. Jedino ljubav je istinski domoljubna, jer samo tamo si istinski doma.  

Ljubav. Ljubav, Ljubav. Ponavljam riječ ljubav na ovaj kišni dan.  Dok hladnoća veje ulicom i ljudi zamotani u jakne pognuto hodaju, obavijenih ruka oko sebe, grle sami sebe. Jer kako pjesnik reče – nekoga moraš voljeti. Moraš! I svi se mi bunimo, kad nam netko kaže – moraš, čak ni sami sebi ne volimo reći – moraš. I možda stvarno ne moraš. Ne moraš me voljeti, ne moraš me grliti, ne moraš me ni čuti, ni vidjeti, ni … ali kako pjesnik kaže - nekoga moraš voljeti.

Kažu pisci da bez ljubavi, da sa zaključanim srcem, zatvorenim srcem, obamrlim srcem, završiš u zadnjem krugu pakla. Ne po kazni već po tijeku stvari. Bez ljubavi biti je kao mrijeti sred života, ne disati, ne govoriti, ne biti. Istopiti se kao snijeg ispod kapi kiše. Izliti se niz obraze u bolu ne-voljenja, sliti se negdje, ali ne u drugu rijeku ili more, koje život znače, već nekamo, u nepoznatom smjeru, bez ikakve slijedi za tobom kao za kišnim tragom što ispari.

I sutra će kišiti, i prekosutra će kišiti. I kišiti će do svibnja, mijenjati će se hladni dani, izmaglice, prolomi oblaka, snjegovi, … Bit će hladno, a mi ćemo čekati proljeće da se probudimo u novo jutro. I cvjetat će cvijeće i leptirići igrati svoju igru, sve će biti obojano bojama, sunce će ponovo ogrijati prohladnjele kosti, misli će poletjeti,… Da, bit će tako negdje u budućnosti, nekome...

Kiša pada. Kišobrani se gužvaju na pješačkom prijelazu. Idemo u vrtić. Junior plače. Plačem i ja. Kiša plače. Pada nada. Na radiju svira Čarobno jutro. Plačem i pitam se, hoću li još  ikada dočekati ono divno slatko proljeće?!