srijeda, 18. studenoga 2015.

Parlami d'amore, Mariu



"Parlami d'amore, Mariù!
Tutta la mia vita sei tu!
Gli occhi tuoi belli brillano
Come due stelle scintillano"

 Parlami d'amore Mariu je jedna stara talijanska pjesma. Prvi put je izvodi Vittorio de Sica 1932. g. u filmu "Gli Uomini, Che Mascalzoni". Kasnije su je pjevali Mario Lanza, Achille Togliani, Tino Rossi, Giuseppe Stefano, Claudio Villa, i drugi. 
Jednom, kad sam bila mala, čula sam tu pjesmu u nekom filmu. Ne znam kojem, jeli to bio baš taj film ili neki drugi ili neki remake. Mislim da je igrala Sofija. Bio je crno bijeli film, a ja mala. Željna boja. Ne znam zašto, ali ta pjesma je postala moja. Svojatam je, jako, onako djetinje. Kad sam tužna i kad 'me nitko ne voli', kad se svijet naruši i nakosi, a svemirom se ljudi utapaju u crnim rupama, tad okrenem tu staru pjesmu i osjećam se doma. Osjećam da će sve biti dobro, da će proljeće ipak doći, da će ljudi šetati nasmiješeni ovim svijetom i da će me jednog dana netko voljeti. Jednog dana, kad porastem. Onako pravo i zapravo.
Možda i danas još  uvijek čekam da porastem, možda i danas hodam mala pod zvijezdama, možda i danas samo sanjam. Možda se ljudi zaljubljuju samo u velike. Velike u visinu, velike u pismu, velike i važne u svom gardu, velike u nečemu. A mi maleni, tiho  na prstima hodamo kroz nepregledne šume ljudi i sanjamo pogledom uprtim u plavo nebo. Jednog dana ćemo njime ploviti. Jednog dana ćemo njime plesati engleski valcer sa veselim listom jesenjim, sa dušom istkanom svjetlošću, sa duhom dobrim i slobodnim. Sanjamo da ćemo se jednog dana vratiti na izvorište svoje unutarnje topline i mira, davnih mirisa cimeta i kolača dok prohladne ručice blebetajući pokušavamo ugrijati u bakinim velikim rukama. I dok didi užurbano obrazlažemo veliku stvar koju smo vidjeli na moru, a on nas gleda sa osmjehom, zadivljen i prepun ljubavi. Velikog srca. Tad nisu govorili o ljubavi jer ljubav je govorila sama. Bila je središte moga svijeta i 'mojih' ljudi. Ljubav je bila u svakom njihovom pogledu, ljubav je bila u njihovim zagrljajima, pričama, tumačenjima i razumijevanjima svijeta. Ljubav je bila u govoru ljubavi. Pričali su mi o ljubavi a da nisu rekli 'to je ljubav'. Ljubav se je sama is-kazivala.
Kad je Junior bio jako jako mali, onih prvih dana iz bolnice i kasnije, nisam mu pjevala dječje pjesmice. Nisam. Pjevala sam mu pjesmu moje utjehe – perche, tutta la mia vita sei tu! I danas mu pjevam, gleda me sa osmjehom, smješka se u čudu  - što ova priča. Onda mu malo pričam Talijanski, to ga zabavlja, smije se. Smijem se i ja, jer je smiješan dok me gleda u usta i pokušava izvesti vratolomni skok od riječi. Možda jednog dana nauči riječi, možda jednog dana i zapjeva. Sad samo gleda i smije se, pogledom i smijehom govori. Iz-kazuje.
On je još mali.
I ja nisam puno porasla. Nisam velika ali kad gledam Juniora i pjevam  mu Parlami d'amore, Mariu, osjećam kako mi se srce širi preko svojih gabarita i postaje ogroman svemir u kojem ne samo da pričam o ljubavi, već se kupam u  moru svojih davnih djetinjih osjećaja, ljubavi svojih 'roditelja', gdje svijet postoji sigurno utočište pred vremenskim nesigurnostima.  Siguran, topao i dom pun ljubavi, kakav bi svatko dijete moralo imati. Gdje je ljubav sve i svi osjećaji su  nadahnuti njome.

Ponekad, kad se osjećam kao dijete, poželim da mi  netko priča o ljubavi. Kad dođu ta promjenljiva vremena, kad se Zemlja nakosi, pa ljudi počnu ispadati iz sigurnosnih kolosijeka,  kad kao veliki izgledamo malešni i uplašeni pred slikom svijeta poželim da netko priča o ljubavi. Parlami d'amore …

Pričajte o  ljubavi, pričajte sretne priče, slušati ću, čitati i doživljavati vašu sreću kao svoju dok će negdje iz kuta sobe odzvanjati – parla mi d'amore Mariu, osjećati ću se opet doma u velikom svijetu, gdje ljudi pričaju ljubav.
 
 

četvrtak, 24. rujna 2015.

Čarobno jutro

Boli me glava, uzimam tablete i bol ne popušta. Ipak uspijem zaspati za sat vremena. Budi me Junior. On bi jeo, on bi uvijek jeo, on jede pet puta na dan i ponekad između još štogod čalabrcne. Ne, nije debeo, sve to utroši. Put do vrtića traje dvadeset minuta kad guram kolica, kad idemo doma pješke traje sat  i pol. Nije rak u horoskopu ali tako hoda - korak naprijed, dva tri unazad,  sve mora vidjeti, opipati, pokušati. Sve je novo i tako zanimljivo. Vrtić nije više. Njega ne voli. Nisam ga ni ja voljela. Plače kad idemo u i iz njega, kad me vidi kako dolazim po njega.. rasplače se – pa gdje si do sada, što me ovdje ostavljaš?! Iz ljubavi sine, čudne stvari ljudi činimo iz ljubavi.  Naviknut će se. Cijeli život je pred njim, čeka ga veliko istraživanje.

Pada kiša. Hladno je. Navlačimo jedne čarapa, navlačimo i one malo deblje za čizmice. Raduje se čizmama. Seljak voli čizme. Dida ima na selu čizme i puno vode. Vodu obožava, u svim oblicima. Najradije u bačvi. Ovo ljeto je dida napravio podest, na njega stavio bačvu, nalio vode, kišnice što je vjerno skuplja za svoj vrt, i prepustio suncu da je zagrije. Najbolji đakuzi ikad. Prirodni, neobični i samo njegov osobni. Junior je tu proveo svoje ljeto. Čak i kad je ljetna kiša paduckala, on bi se iskrao do svoje ljetne rezidencije i pokušavao sebe te najdraže igračke ugurati unutra, kiša mu nije smetala. Čizme su zakon. Čizme obuva sam. Ujutro kad ustane i skinemo pidžamu, on se iskrade pa pobjegne, u hodniku čizme obuva. Čizme dobro stoje uz pelene.  Čizme nosi i ljeti i zimi. Čizme obožava.

Ja čizme ne volim, nikad ih nisam voljela, čak i zimi ako nema snijega do pojasa, čizma mi nije draga. Čizme ljeti?! Nema tog trenda, nema tih para, nema! Apsolutno nema ničega zbog čega bi čizme nosila ljeti, pa makar se one zvale i ljetne čizme i bile na rupice i što ja znam što me pokušali uvjeriti. Čizma je čizma i dobro glavu čuva. Možda zato. Glavu nikad nisam dobro čuvala. Kamenom u glavu sam dobila sa pet. Ali najviše puta mi se pak obije o glavu kad mislim da sam pametna ali ima netko pametniji od mene, njegov smisao za Humor je dokaz njegove inteligencije i opstoja. Ponekad sam jako glupa, ne prirodnim putem, već onako iz gluposti, kad čovjek ne razmišlja. Najglupastija pri odabiru životnih suputnika. Desi se, ne uvijek.  Zato ih više ne biram. Kad stalno praviš jednu te istu grešku, znači da radiš  nešto naopako i da bi rezultat bio drugačiji, moraš u svojoj formuli naviknutog ophođenja  nešto promijeniti. Mijenjala sam, istraživala sebe, popravljala svoje krive Drine, pa i sebe, kupovala čak i čizme, ali glavu to nije sačuvalo. Nije ni srce.

A srce… srce treba čuvati i sačuvati. Nečije srce treba nositi kao kap vode na dlanu a ne dozvoliti da to srce lije suze kao kiša. Kao ova kiša što nemilice pada. I bit će tako sve tamo negdje do proljeća, do svibnja. Sivilo, kiša, hladnoća, hrpe razbacanog jesenjeg lišća, prvi bijeli snijeg koji će drugi dan u crno obojiti smog i automobili, u parkovima žutilo po snijegu. Jedina žuta boja koju zimi vidimo u parku, nije sunce, već pseći slijedi u snijegu. Čekat ćemo kišu, da otopi snijeg, da izbriše slijed. I činit će nam se u proljeće sve opet tako čisto, svi na vratima ožareni pod sunčevim svodom, sa srcem punim ushita i sanjivih uzdaha, probuđeni za nove ljubavi, za nove radosti.

A srce… već pomalo staro i umorno od svih proljeća i zima, pita se imali još snage ikad više zakucati. Zakucati na tuđa vrata, zakucati na svoja vrata. I zamisli sreće kad bude uslišano i vrata se otvore, na vratima ožareno sretno lice, topao zagrljaj koji te stišće u naručju, toplina koja prožima tijelo i sreća, velika ogromna sreća pri ponovnom susretu. Dugo sanjani mir koji ti obuzme dušu i spremani si odmoriti se u sigurnoj luci. Ostaviti čizme ispred vrata, jer sad glavu i srce čuva ljubav. Opustiti sve ono borbeno unutarnje oružje što ga dnevno nosaš kao opravu za obranu kroz šume ljudi i kojekakvih odnosa. Luka, mirna luka na olujnom moru gdje se svaki putnik nenamjernik osjeća kao doma, gdje pod toplim ljetnim suncem ništa ne razmišlja, nit je pametan, nit je glup, već je samo voljen i voli.

U ljubavi nema pametnih i glupih, u ljubavi nema velikih i malih, u ljubavi nema takmičenja, u ljubavi se voli, mari, daje, ... U ljubavi se postaje boljim čovjekom, ljubav nadahnjuje, ljubav pomjera granice, širi krila, usrećuje. I nema boljeg osjećaja. Od svih osjećaja i svega što na svijetu materijalno i nematerijalno postoji, najbolja je ljubav. Veća je od svih empajerstejtbildinga, raskošnija od svih loarskih zamaka, vrjednija od svih švicarskih franaka, mudrija od svih njemačkih idealista, zavodljivija od svih talijanskih donžuana. Jedino ljubav je istinski domoljubna, jer samo tamo si istinski doma.  

Ljubav. Ljubav, Ljubav. Ponavljam riječ ljubav na ovaj kišni dan.  Dok hladnoća veje ulicom i ljudi zamotani u jakne pognuto hodaju, obavijenih ruka oko sebe, grle sami sebe. Jer kako pjesnik reče – nekoga moraš voljeti. Moraš! I svi se mi bunimo, kad nam netko kaže – moraš, čak ni sami sebi ne volimo reći – moraš. I možda stvarno ne moraš. Ne moraš me voljeti, ne moraš me grliti, ne moraš me ni čuti, ni vidjeti, ni … ali kako pjesnik kaže - nekoga moraš voljeti.

Kažu pisci da bez ljubavi, da sa zaključanim srcem, zatvorenim srcem, obamrlim srcem, završiš u zadnjem krugu pakla. Ne po kazni već po tijeku stvari. Bez ljubavi biti je kao mrijeti sred života, ne disati, ne govoriti, ne biti. Istopiti se kao snijeg ispod kapi kiše. Izliti se niz obraze u bolu ne-voljenja, sliti se negdje, ali ne u drugu rijeku ili more, koje život znače, već nekamo, u nepoznatom smjeru, bez ikakve slijedi za tobom kao za kišnim tragom što ispari.

I sutra će kišiti, i prekosutra će kišiti. I kišiti će do svibnja, mijenjati će se hladni dani, izmaglice, prolomi oblaka, snjegovi, … Bit će hladno, a mi ćemo čekati proljeće da se probudimo u novo jutro. I cvjetat će cvijeće i leptirići igrati svoju igru, sve će biti obojano bojama, sunce će ponovo ogrijati prohladnjele kosti, misli će poletjeti,… Da, bit će tako negdje u budućnosti, nekome...

Kiša pada. Kišobrani se gužvaju na pješačkom prijelazu. Idemo u vrtić. Junior plače. Plačem i ja. Kiša plače. Pada nada. Na radiju svira Čarobno jutro. Plačem i pitam se, hoću li još  ikada dočekati ono divno slatko proljeće?!
 

srijeda, 16. listopada 2013.

toskanska djeca

Gledala sam film, predivna Toskana, ljeto i sve one divne boje. Mlada djevojka dođe u posjetu prijateljima. Stariji ljudi, koji su prijatelji njene pokojne mame, umjetnici koji okupljaju prijatelje umjetnike. Doseljenici iz Engleske kojima je njena majka pomagala obnoviti posjed, kojega su te godine, kad je ona začeta, kupili.

Među tim 'starijim' ljudima, koji su svako na svoj način proživljavali svoj ljetni odmor i svoje životne priče, dolazak mlade djevojke unese slatki nemir. Ona u svojim devetnaestim godinama pokušava razumjeti život, sebe i maminu tajnu. Njen otac ju je poslao iz Amerike da porodični prijatelj napravi njen portret, kao što je radio i portret njene mame. Djevojka je pokušavala razumjeti jedan mamin zapis, iz kojeg na kraju filma zaključuje da je njen biološki otac upravo čovjek koji radi njen portret. Čak je i on iznenađen te predlaže da to ostane tajna, na što mu mala odgovori : »Učila sam od najbolje učiteljice koja je znala čuvati tajnu.« Bilo mu je drago, ne toliko zbog tajne, nego zbog te mlade djevojke. Sretan zbog postojanja dobrog bića, koja je njegova kćer, nastalog iz jedne noći ljubavi.

Dugo u noć sam razmišljala. Danas na poslu pričam sa starijom  kolegicom baš o tom filmu. Prepričavam priču uz neke svoje spoznaje.  Kako je djevojka bila zahvalna prvenstveno ocu koji ju je odgojio, koji joj je ponudio tu širinu razmišljanja da može prihvatiti život takav kakav je, da tako mlada već razumije što ni mnogi odrasli ne mogu. Tad sam pomislila da nas neke životne situacije vode prema nekim drugim sudbinama. Ne znam zašto je to tako, zašto neki mogu i na Mjesec, a neki ni na more, ali očito zbog nekog drugog razloga.

Neki imaju lakši životni put, sve ide ono po pravilu – muž/žena, djeca, miran i staložen život, možda se ponekome čini dosadan, ali ipak je to dobar život, i one druge, ne 'po pravilu' priče,  sam/a, samohran/a, nezaposlen/a. I uvijek mislimo, da mi nismo dio tih drugih priča, da se one dešavaju  negdje daleko, iza sedam gora i sedam mora, u nekoj Andersenovoj priči, sve dok nam se ne dese.
Tek kad ih osjetimo na svojoj koži, spoznamo, da nisu jednostavne, da su kompleksnije stvari složene iz okolnosti, različitih ljudi, sudbina.

Danas znam da ne možeš nikoga suditi po njegovim djelima, svako se odlučuje po nekom svom nahođenju, životnim vrijednostima, svjetonazoru, odgoju, … Većina odlučuje po sebi, kako je njemu/njoj najprikladnije, kako najmanje utječe na njegov/njen život, a pri tome se odriče svega onoga što bi moglo biti 'dosadno', u smislu po društvenim pravilima, nekoj igri – posao, stan, muž/žena, djeca, mirovina. Pa čak i kad tako odlučujemo, nitko ne garantira 'zabavu', lakoću bivanja, sretan život. Nijedna naša odluka, koliko nam se u tom trenutku činila pravilna za nas, za sve upletene, i  kolikogod mislili da znamo pozitivni ishod te odluke, u životu ništa ne garantira. Tek život pokaže kuda nas naše odluke vode. 
 
Životna neizvjesnost je čar života, ona nam se dešava. Zatečeni u nepredvidljivom scenariju, svatko pokušava improvizirati najbolje što može.  Svatko po svojoj sudbini.
 
Kolikogod ponekad željela da mi bude Život onako lijepo jednostavan, čak pomalo dosadan i konvencionalan, on je igrao sa mnom jednu od onih igara sa tv - show Rudi Carrella – Lass dich uberraschen. Dozvolite da vas iznenadimo.

 U svim tim iznenađenjima pokušavam već godinama opravdati svoje postupke kao i postupke ljudi uključenih u moj životni scenarij, ponekad uspijem, nekad nažalost ne. Ponekad u tijeku vremena, kad se osvrnem unazad, točno razumijem zašto je to moralo, iako bolno, tako biti. Onda mi je drago jer sam iz tih situacija izašla nova ja, updejtovana, bolja verzija čovjeka. Ponekad se ražalostim jer nikako ne mogu razumjeti, ali valjda je to tako u životu – to što ne razumijemo, to nam se dešava. I kako sam neki dan čula rečenicu – sve se završi dobro, ako nije još dobro, znači da nije završeno.
 
Frustrirale bi me sve te situacije koje nisu bile dobre jer očito nisu bile završene, a ja sam željela da se okončaju da mogu krenuti dalje. I svaki dan bi napravila korak dalje, a onda bi po nekoj gluposti napravila korak nazad, put je tako bio duži i teži. A ja sam samo željela da se osjećam dobro.
 
Dugo nisam mogla razumjet ljude koji su ostavljali svoju djecu. Da, onako mladenački 'pametna', zgrožena i 'popadijski' nastrojena. Ali godine donesu svoje, nauče nas razumijeti. Kad prolazim situaciju mogu shvatiti da je svaki slučaj do slučaja različit, da se ljudi odriču svojoj djeci iz različiti razloga, neki od njih imaju opravdanje, neki od njih nemaju. Ali u cijeloj priči nije važan taj input, već output. To, kako djeca sa tom spoznajom žive, kako je iskoriste (u svoj  plus ili minus) i u kakve ljude se pretvore. Gledajući tada taj film shvatih, da u sličnom primjeru, nije toliko važno jeli otac djeteta sa tim djetetom u njegovom rastu, već jeli dijete ima bar jednu osobu, koja želi bit sa njim i pomagati mu razvijati se u boljeg čovjeka. Shvatila sam da gubitak oca  djeteta nije tragedija za dijete, već je možda mogućnost, otvoren put. Kao u filmu, naći čovjeka koji će nas oboje voljeti i prihvatiti dijete kao svoje te skupa odgajati u  ljubavi. Dobro, dobro, znam da život nije film, pogotovo ne američki sladunjav, ali... dopuštao je nadu donoseće sanjanje, neku moguću priču iz secnarija priča 'po pravilu'.  Jednu, iako možda nerealnu slamčicu,  koja mi je tek kratki trenutak davala osjećaj 'dobro je'.
 

Odjednom sam osjetila olakšanje, shvaćajući da nije potrebno tražiti ljubav od ljudi koji ti je ne mogu dati, već je puno važnije vratiti ljubav onima koji je žele tebi pokloniti. Dijete je to najbolje znalo. A i uvijek sam smatrala da kako se ponašaš do majke djeteta, tako ćeš se ponašati i do djeteta. Čak i u obiteljima, gdje su očevi bili samohrani, i dijete je raslo bez majke, primijetila sam isti obrazac. Voljeti dijete svoga partnera, zato jer volite njega/nju. Dijete, iako možda posve drukčije od njega/nje, ipak je njegovo/njeno dijete - jedno je nedužno biće cijele priče.

 U vrijeme kad sam prolazila trudnoću nekako sam tako složila i svoje dotadašnje odnose, neki ljudi su izašli iz mog života, neki su ostali, neki su ponovo ušli. Kroz reakciju na moje dijete, u očima tih ljudi mogla sam vidjeti kako gledaju mene. Vidjeti dubinu naših odnosa. Možda je to glupo i nerealno, možda ništa od ovoga nije istinito, možda je samo moja percepcija, ali u mom primjeru je djelovalo. Kad sam sagledala svoje odnose, pa čak i ona prijateljstva iz djetinjstva, i iskreno si priznala, puno je tu bilo nekih 'interesnih' ili 'reda radi' prijateljstava, prijateljstava iz učtivosti, a bez stvarne i istinske emocije toplog prijateljstva. A to mi je bila važna postavka u prijateljstvu, da postoji ta neka topla povezanost, obostrano povjerenje, razumijevanje, ono nešto što te ljude postavlja u krug obitelji, a ne samo poznanika koje dnevno susrećeš i sa kojima se družiš na putovanjima. Općenito mi je uvijek bila važna dubina odnosa, ne količina prijatelja. Mnogi od tih prijatelja mi i danas kažu, da sam čudna. Da ne zatvaram vrata, već uvijek moram pustiti malo otvorena, da se ljudi mogu vračati. Pokušala sam, od tog ostavljanja na pola otvorenih  vrata, ubio me propuh. Jednostavno, nisam znala i umjela tako. I ponekad bi se divila ljudima koji tako mogu, ali očito svako od nas vodi svoj život po nekim svojim unutarnjim smjernicama koje su plod našeg karaktera, odgoja i nečeg svima nama posebnog, jedinstvenog. Svaki čovjek priča za sebe. Upravo zbog te posebnosti ne možemo ljude suditi, jednostavno svatko ima pravo na svoj odabir. Ako pri tome koga povrijedi, svatko će vam reći da nije bilo namjerno. Možda i nije ali ipak boli, a sa boli se je potrebno suočiti.  To je teži put.
 
Evocirajući film i razmišljanja, kolegica mi je ispričala priču svog djetinjstva i roditeljstva.  Danas gospođa ima preko sedamdeset godina. Sa jedanaest mjeseci joj je umrla majka u logoru. Starija sestra je tad imala 11, a druga 9. Kasnije se je otac oženio, ta žena je bila prava maćeha, u onom 'bajkovitom' smislu, žena koja nije voljela djecu svoga partnera. Starije su već otišle od kuće, a ona je sa sedam godina svako jutro prije škole morala sa obližnjeg bunara donijeti svu vodu za kućanstvo i za blago u štali. Velika obitelj, puno vode. Sa sedam godina. I poslije tog jutarnjeg posla,  spustila bi se u školu, koja je bila u dolini i do koje je bilo najmanje pol ure hoda. Kad bi radnička sirena oglašavala kraj rada, ona bi morala biti već doma ali kako je uz brdo trebalo i više vremena iz škole, ona bi redovito zakasnila. Tome su redovito slijedile i batine. Tako je bilo njeno djetinjstvo do 11 godine. Tad je ušla u njen život druga maćeha, koja je bila čista suprotnost. O njoj priča kao o svojoj mami, sa puno ljubavi, poštovanja i zahvalnosti. Dala joj je ljubav, nježnost, mogućnost izobrazbe. Zbog nje je završila fakulteta, dugo godina bila glavna direktorica velike državne firme, i danas, čak i u mirovini, dobrovoljno radi i pomaže.  Zbog te do nje dobre žene i ona je danas jedna predivna osoba.

 Njene sestre i brat su cijelu situaciju drugačije doživjeli, sestre su rano otišle od kuće i nisu ni upoznale tu treću ženu, ali su imale puno toga za reći. Sin je zamjerao svom ocu te je svoju zamjerku prenio na svog sina. Svatko od njenih je napisao na iste osobe drugačiji scenarij. Samo ona kaže da je imala sreće što je takva osoba ušla u njen život, u takvom periodu, na takav način i njeno iskustvo u istoj priči petoro ljudi je sasvim drugačije.

 Ponekad djeca imaju oba roditelja, a rastu samoniklo, ponekad nemaju nijednog, pa imaju sretno djetinjstvo. Koliko ljudi, toliko priča.
A u svakoj priči je ona najvažnija upravo ljubav. Ljubav do jednog nezaštićenog i ranjivog bića, djeteta.
 
Ljubav do djeteta, ne samo svog, već i tuđeg, uvijek je bila neki ideal kojem sam se divila, divila sam se ljudima koji su tu ljubav iskazivali, koji su je živjeli u punini. Činilo mi se da su takva djeca sretnija. Zato sam uvijek govorila da ne želim sama imati djecu, uvijek sam ustrajavala da dijete ima i oca, ali sudbina kao da mi je poželjela pokazati neku svoju priču, a ne 'moju volju'. Možda dijete i uz  jednog roditelja može biti sretno, možda dijete bez roditelja može biti sretno… I mislim da može, ako je okruženo ljudima koji ga vole. Ne onima koji će mu govoriti to što misle da moraju, već onima od kojih će dobiti toplinu, sigurnost, zaštitu i dobar odgoj, ljudima koji će željeti biti i sudjelovati u njegovoj rasti do odraslog čovjeka. Zato mi se je korak odaljavanja od ljudi koji nisu prihvaćali moje dijete, ni mene, činio najbolji korak za dijete. A kolegičina priča primjer dobre prakse.

Zašto ustrajavamo u slabim odnosima, u nesretnim vezama, u neiskrenim prijateljstvima? Reda radi, učtivosti, ne želeći drugoga povrijediti, ne želeći nositi se sa krivdom, ne želeći ispasti 'ružni' ili se pak žrtvujemo za dijete, partnera, odnos ili jednostavno ne želimo biti sami? Većinu stvari činimo nesvjesno, jer bi nas naša svjesnost prestrašila. A ponekad činimo stvari svjesno, sa predumišljajem i o tome nikome ne govorimo, slažemo opravdanja kojim ih pokušavamo zavarati, a u biti želimo zavarati jedino sebe jer je tako puno lakše suočiti se sa onom svjesnošću koja nas straši.

Kakogod se mi odlučivali, svjesno ili nesvjesno, hrabro ili kukavički, djeca će rasti i postati će odrasli ljudi. Moja je najveća želja da odraste u dobru osobu koja se neće bojati života, odluka i teških situacija te da će u svom životu zaprimiti toliko ljubavi od svoje okoline da bude hrabar u davanju i iskazivanju te iste ljubavi svima u svojoj okolini, a pogotovu da bude dobar do sve djece, i svoje i tuđe. 

 I još uvijek mi je pred očima taj film, toskanska ljetna pokrajina, čempresi kao iz moje mladosti, 'savana' osjećaji iz jedne priče o ljubavi, iskrena i naivna mladenačka zanesenost te jedno dijete ... I gdje je jedino važna ljubav, iskrena ljubav do djeteta.  

I da se mene pita, da sam jedna od misica mahalica, rekla bi ljudima – pokažite ljubav do sve djece svijeta jer njima u njihovom razvoju to puno više treba nego nove lego kockice. Uz ljubav koju dobivaju iz okoline puno će bolje znati slagati svoje životne kockice.

utorak, 27. kolovoza 2013.

Deep blue



Mjesecima gledam grad i more, iz daljine promatram mijene sunca i bure, oblaka i vjetra, i pogled netremice gleda gorde kampanele i brodice koje plove. Mjesecima gledam i ne mogu izbjeći osjećaj koji ćutim. Svaki put se pojavi i ispuni mi ne samo srce, već cijelo tijelo i govori, progovori kao deep blue, kao dubina mora.

Nije to osjećaj kao u filmu duboko plavetnilo, već je jedan tužan osjećaj. Gledala bi grad i more te plovila kroz taj neobični osjećaj kojega nazvah osjet dubokog razočaranja. Nisam znala otkud je doplovio, kad se je nasukao, ali došao je kao plimni val, preplavio stijene i bacio sidro u luku osjeta. Danima je ostajao, vezan i privezan, povezan sa svim onim što je grad značio i u isti mah gubio. Toliko puno uspomena, nadanja, čežnji, ljubavi, gubitaka, slika, … kao da je sve zadobilo neki svoj okvir, realni. A realnost je bila tužna, jedno duboko bluzno plavetnilo.

I kako sa tim mislima ide, putuju i povezuju se. Prije par dana rekao mi je prijatelj: »Nisam depresivan, nego sam tako duboko tužan.« Kao da se je osjet deep blue raširio cijelom planetom. Zavladalo je neko globalno razočarenje. Kako sam bila u istraživanju uzroka svoga osjeta, pitah, onako iz znatiželje: »Zbog čega, kako ti se javlja taj osjet?«
Bio je povezan sa cjelinom, ne sa jednim događajem, jednim razočarenjem. Tuga se je javljala niotkud, kao plimni val i robila svu škrapavost životnih iskustava, sažeta u velikom razočarenju životne situacija u kojoj se je nalazio. Odjednom, kao da se je cijeli život spleo u jedno klupko koje nije mogao odmotati, a čvorovi, koji su nesvjesno i nevidljivo nastajali u životu, sad su bolno podsjećali na životnu realnost.

U posjetu je došla prijateljica, govorila je o značajnoj godini u svom životu. Godini u kojoj su joj neke istine o odnosima, ljudima, prijateljima postajale jasnije, i ona je doživljavala taj osjet velikog razočarenja. Upravo tako ga je i nazvala. Dva čovjeka, tri čovjeka, možda ih je i veći broj, koliko ih samo ista osjeća. Kao da je sa globalnim zatopljenjem zahladilo.
Odnosi među ljudima bili su svedeni na površinsku komunikaciju. Jesu li oduvijek bili takvi, jesmo li od nekad bili tako otuđeni ili je sve bilo isto, samo je naš pogled u tim sredovječnim godinama bio promijenjen? Godina nije ostalo puno, mladalačku hrabrost zamijenio je strah satkan od iskustava,  a radoznalost je oduzeo prestanak čuđenja. Činilo nam se da već sve znamo, i onih velikih dječjih očiju što su u sebi krile iščekivanje – što li će nam život donijeti, više nije bilo.  „Che sera, sera, .. the future is not to see.“

Budućnost u sredovječnim godinama donese svoje, sad se kao bolje vidi. Tako mislimo nasukani na svoja negativna iskustva i izmoreni od nedosanjanih snova, otupljeni od nenahranjenih čežnji polako počnemo dizati ruke od želja i ukapamo se u rov nametnute realnosti. Pri živom životu sahranimo svoj duh. Preostali pijesak svoga života pohranimo u bocu koju bacimo u životno more sa nadom da ju netko nekog dana nađe. Zašto bi netko nailazio naš pijesak, kad ni poruku ne ostavljamo, ni pozdrave, ni jedno slovo u budućnosti o sadašnjosti?
A pri tome tako često ponavljamo uzrečicu: „bit će bolje“, a u koju nažalost ne vjerujemo. No, uvijek dobro dođe da se prekriju svi životni gubitci, pojedinačna razočarenja i radost djetinjeg 'pogleda'.  Tužno neko prebrojavanje prošlosti, iskustva i mudrosti, kad u tijeku života jako malo naučimo, a skupimo tu neku negativnu bilancu, zadužujemo se kod vlastitih snova i polako zatvaramo tvrtku pred svim životnim ulaganjima.  

Kako tužni postajemo sa godinama i to me je rastuživalo. Osjećala sam da je još toliko toga za vidjeti, doživjeti, a ljudi su mi govorili da odrastem, da budem realna, da je nemoguće, da …

Kažu da razočarenja dolaze sa velikim očekivanjima. Kad bi djeca u vrtiću prema pridošlicama bila gruba, onako iskonsko zločesta i podla, uvijek bi se tješila da će porasti i onda će znati da nije lijepo zadirkivati, da nije lijepo pakostiti, …. da nije ljudski neljudski se ponašati. Očekivala sam od odraslih da budu pametni, zreli, odgovorni,… Da budu hrabri, da se ne boje života i kad im loše krene, da se dignu i ostvare novi život ako se je stari pokazao pogrešnim. Očekivala sam da ne posustaju, da životni pijesak dijele sa svim pješčanim zrncima u pustinji, da se prepleću sa ljudskim životima, da traže skrivene poruke u smiješnim likovima oblaka, da se bore za one prave i istinske stvari za koje se je vrijedno boriti… 
Život je prolazio  a ja sam kupila godine, gomilala iskustva, izrastala iz snova u realnost…  i u pola stoljeća života moje najveće razočarenje bili su ljudi.

Možda sam stvarno očekivala od ljudi nemoguće ali sam uvijek mislila, ako ja, koju nazivaše krhka, slabašna i preosjetljiva, može pobijediti zmajevu vatru, tad sam od drugih, onih jačih, većih i na oko važnijih, očekivala puno više. Od drugih ponekad očekujemo puno, jer smo i do samih sebe čak stroži u tim očekivanjima.

Tako je bilo i sa mojim gradom i sa mojim prijateljima, sa svim što me je okruživalo i tvorilo moj mikro univerzum.

Ovo je nekad, u davna vremena bio veliki grad. Kad se je smanjio na zidine svoga uma, ne znam ali razlika je bila očita. Plemićke obitelji iz cijele Evrope su dolazile, nastanjivale grad, ljudi su trgovali, putovali, istraživali,… u stotinama godina nastao je suvremeni grad, izrastao iz bogate povijesti. I sva ta stoljeća u kojima smo uznapredovali, izgradili infrastrukturu, saziđali kućerke i vozimo se bjesnim autima po uskim uličicama, su ostavile svoj trag na duhu. Duh ljudi, njihova živost i radost je usahla. Suvremeni čovjek je imao sve, ali ostao je bez svog izvornog duha. Ljudi su se pozatvarali u svoje kućerke, u svoje kompjutere, u svoje sigurne i isprazne odnose, priče su se svele na pare i lažne časti u društvu, a nitko više nije spominjao dobrotu, empatiju, nezbrinute, prirodu, … One važne stvari o kojima smo istinski ovisni, o drugim ljudima i prirodi, a o njima zbog svega što imamo više ne marimo.
Nadobudni znanstvenici pišu knjige o tome kako je to ok, jer je sebični gen pomogao ljudima da duže žive i da preživljavaju najjači, ustvari najgrublji i bezkuropulozni. A meni se sve čini da je taj sebični gen odmogao zajednici i pripomogao bezbrižnim pojedincima.

Ujutro kad ustajem, imam tu neku Andričevu misao u ušima, „daj mi bože barem jednog čovjeka da nešto kaže, da nešto napravi, …“ Ujutro se budim sa nadom da će doći bar jedan čovjek koji će mi vratiti vjeru u ljude, u dobro, u hrabrost, u odgovornost, u zajednicu,… Onda sam jednog dana pročitala intervju sa iranskim režiserom i duša se je smirila, možda postoje pojedinci. Možda na ovom svijetu ima pojedinaca koji još uvijek vjeruju, koji slično misle, sa kojim bi se bilo dobro družiti da se očuva taj pojedini optimizam, nada u snove i ljude. Ali u svojoj okolini sam sretala samo tužne ljude, ljude koji su sve imali, materijalno, emotivno, a ipak su bili nesretni, jer nisu više imali sebe. Divili su se ljudima koji su 'nešto' postigli, koji su nešto mogli pokazati, dok bi se sami stidjeli jer u svojih pola stoljeća nisu stigli sagraditi... ne znam što, monjument svoje bahatosti, arogancije, svoje lažne veličine. I bilo mi je žao, žao tih ljudi, jer veličina ljudskog zdanja se nije mjerila uloženim novcem, veličinom zgrade, ni ljepotom građevine, već ljudskim trudom. A tog nije bilo. Ljudi su sjedili i čekali, čekali sedmicu na lotu, čekali da netko odluči umjesto njih, čekali da im netko pokloni slavu, čast, ponos. I dok su čekali, sve su više tonuli jer nisu gradili ono najvažnije – sebe.

Mjerilo ljudske uspješnosti u životu je, po mom skromnom mišljenju, izgradnja sebe. I puno više sam se divila ljudima koji su mi pričali kako su u svom životu pobijedili teške situacije, kako su gradili svoje misli, svoje živote, kako su pomagali ljudima, kako su se nesebično odricali, kako su ostajali dobri kad bi se svi pored njih prepustili čoporu… Lako je bilo nastaviti život na danostima roditelja, teže je bilo postaviti svoj život na vlastitim temeljima.

Početi od temelja u želji sagraditi nešto novo, izazvati kao konkurenta samog sebe, i u pola stoljeća života i iskustva ustrajavati na snovima u nadi da nikad nije kasno. Možda bi bilo jednoumno očekivati od svijeta da bude pun idealista, ali mislim da bi bilo nužno očekivati od ljudi da budu borci za očuvanje odnosa i planeta. Planet smo dobro već narušili, ali o tome već pričamo. No, odnosi. Odavno već narušeni, u vremenu zapisani nerijetki redci o trudu pojedinaca koji bi popravljali svijet, koji bi kultivirali ljude, koji bi nešto napravili da bude bolje… i onda bi naišli na ljude, kojima je bilo dovoljno dobro, kojima je i loše bilo ok, koji su se pomirili sa velikom tugom jer nisu više imali hrabrosti u snove. Kao živi ljudi zabili su  čavle u svoj vlastiti lijes i životarili u uvjerenju da im je dobro. I bilo im je dobro u nedostatku boljega. I kad bi vidjeli bolje, poželjeli bi isto ali da im se da. Da im se jednostavno da, kao sedmica na lotu, da im padne u krilo kao zvijezda repatica, … Ljudi se nisu bili spremni za ništa više truditi. Trud je bio napor, a u društvu, gdje se je sve moglo kupiti, pa i odnosi i ljubavi, nitko nije mario da išta promjeni.

I kad bi onako idealistički krenuo u osvajanje svijeta zarazom smijeha, ljudi bi ti se pridružili, ali kad bi spomenuo da je smijeh potrebno zaslužiti, radom, dobrotom i ljepotom, oni bi se odrekli sa tugom u srcu, a da nikad nisu ni pokušali. Sjeli bi u sjenu svoga doma, zaokupljeni kompjuterskim tipkama, lažnim prijateljima, stvarali bi neku sliku o sebi, prodavali je, njom zavodili za pojedinačne trenutke užitka, a navečer bi legli u krevet sami ili sa osobom pored sebe, isprazni i razočarani sami nad sobom. Sve su imali, samo iskonskog sebe nisu. I to mi je bilo tužno, gledati ljude koji su imali potencijale, stvarati, mijenjati svijet, činiti dobro, a oni su se pokrili lažnom sigurnošću i spavali život koji je čekao sa radošću na njih.

Ovom svijetu je nedostajalo entuzijazma, hrabrosti i odgovornosti. Postao je prodaja informacija sa sienena, kopipejstane slike američkih filmova o idealnoj obitelji, dok bi se na drugom kanalu vrtjela hardkor pornjava umjesto ljubavi. Žene su mislile jedno, muškarci su radili drugo, međusobno su izmjenjivali svakodnevne sienen parole, glumili anđelinu i breda, a da nikad nisu znali kakav je istinski odnos između njih. Nijedno, ni drugo, nisu bili iskonski, kako bi i odnos među njima bio?

Za svijet su oduvijek govorili da je pozornica, a ljudi statisti. Možda je svijet pozornica, sa jako lošom scenografijom, lažno uvjerenim statistima da su glavni glumci te i te predstave, a da nisu ni znali o čemu glume. A glumili jesu, jer to je jedino što su znali. Glumili su na pozornici i izvan nje, glumili su i samima sebe, jer nisu željeli pogledati iza kulisa. One su oslikale siromašni svijet Charlesa Dickensa, bijedu Zolaevog Pariza, .. Kulise su bile Gogoljevo ogledalo u kojega se čovjek nije želio ogledati. Puno je ljepše bilo glumiti u američkim filmovima o sretnoj obitelji gdje svi govore, volim te, volim te i uljudno se smješkaju bez prave emocije. I ljudima je to bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.

Moj grad i ovo more su postajali američka kulisa gradića Payton, lažnog BeverlyHillsa i Dinastije. Gluma je bila dovoljno. I moje razočarenje je poteklo jer sam željela prave ljude, pogledati u svijet iza kulisa, sresti istinske Ljude.

Kao u odnosima, riječi koji su si ljubavnici izgovarali mogle su biti i lažne i istinite, u glumi čovjek nikad ne zna. Ono što je istinski govorilo o ljubavi još uvijek je bila Kraljevska pjesma, kad se je zbog ljubavi prelazilo preko mora i dolina. I odavno sam prestala vjerovati u postojanost takve ljubavi, uvjerili su me da takvo nešto ne postoji, uvjeravali su me da su muški kao životinje, moraju imati više partnerica, jer je to prirodno,… govorili su mi da je za partnerstvo najpoželjniji trezven mozak, razuman dogovor, veza po pameti…da se ljubav topi, da ljubav ne postoji, da ljubav nije vrijedna,... Da se ne isplati. Ne isplati se obrađivati zemlju, ne isplati se ulagati u ljubav, ne isplati se truditi u odnosima. .. Ne isplati. Koje grozne riječi koje naznačavaju dobit i cost benefit, koje govore o računici među ljudima, o glumi, o svijetlima pozornice i naplaćenim kartama u prvom redu našeg savršenog odnosa.

I dok tako gledam grad i more, pitam se kad smo postali tako umjetni i lažni, kad je Andersenova priča postala istinita. Pjev slavuja je bio umanjen zbog navijene igračke.  Rastuživala me je spoznaja da je forma važnija od dubine čovjeka. Novac i društveni status su postali svijetlo oko kojeg su se ljudi skupljali, lakoća bivanja je bila važnija od samog Života.

Posmatram more i grad, zaplimana osjetom deep blue, i sad znam da moram napustiti to  nekad najdraže jer nemamo isti vrijednostni sustav, isti pogled na svijet. Moj grad je pripadao nekoj novoj generaciji, novoj vrsti ljudi kojoj je materijalna sigurnost momenta bila važnija od cjelokupnog života. I gradovi su kao ljudi, različiti. Uz neke se osjećaš sigurno, sa nekim nemaš istih snova.Samo vrijeme pokaže, koji su ljudi i gradovi dobri do tebe. Tamo je onda tvoj dom. 

Nije taj deep blue tako tužan, već je to neki sentimentalni bluz, koji nas budi u novi dan, potiće na novi korak, koji nas tjera da krenemo u potragu za novim ljudima, boljim  iskustvima i nekim novim pogledom na stari grad. Kad Bog zatvori vrata, uvijek se neđe neki prozor ili dimnjak.

četvrtak, 15. kolovoza 2013.

Kako znate …

Uzimala sam dio po dio robe iz ormara i slagala je nemarno u kofer. Nisam se trudila onako kao obično, željela sam samo složiti i otići. Sunce se je spuštalo na horizontu i ljubilo more, kako sam voljela ta predvečerja, kako bi pjesnik rekao 'u smiraj dana'. Bio je to jedinstven trenutak tišine, spokoja, trenutak kad priroda krene na počinak, I drveće i cvijeće i neke životinje krenu u slatki san, dok ona, kao najracionalnija životinja, zvana čovjek tek tad u tami počne uživati, prepuštati se sladostrašću i bezglavosti buke ljetnih večeri. Priroda ima svoj ritam, kojega su ljudi narušili, nadglasali i kao nasamarili. Priroda ne mari, ona ima svoj tijek. Kad sunce ljubi more, u predvečer dana, sramežljivo se spušta k njemu i počinku.
 
Tako to priroda radi. Gledala sam isti prizor kao i bezbroj puta, svaki put je bio drugačiji. Sa suncem ili bez njega, dan je uvijek završavao mirno. Ima nešto u tim završetcima. I dok sam stavljala robu u kofere, snašlo me je niotkud pitanje – kako znate da je kraj?
 
Kako znate da je došao kraj? Kraj jednog perioda, odmora, zabave? Kraj jednog odnosa: poslovnog, prijateljskog, ljubavnog? Kako znate…

Stajali smo na ruševinama starog grada, u predvečerje nekog drugog dana. U još jednom magičnom trenutku kad je sunce sramežljivo cjelivalo horizont. Svatko u svojim mislima, šetali smo mrtvim gradom od prije tisuću i tisuću godina. Tek je kamen podsjećao da je tu nekad živjela neka civilizacija, da su postojali ljudi, kao ja i on, da su postojali sretni trenutci i manje sretni trenutci. Došli smo do ruševina stare crkvice. Tek poneki kamen je govorio o tome da je tu nekad bilo sveto mjesto. Mjesto gdje se je slavilo rođenje, ljubav i opraštalo od života.
Sjela sam na postojani kamen na početku male apside. Sama, u tišini sam promatrala kako sunce u svom sjaju napušta dan i prepušta se zagrljaju mjeseca.
 
Stajao je malo dalje od mene, razgovarao telefonom, mirno, strpljivo i sa ljubavlju. Gledala sam ga dok je koračao po proplanku amo, tamo, u nekom svom svijetu, drugom svijetu. I tad sam znala, taj trenutak me je obavila misao - to je kraj. Nitko nije izgovorio te neprijatne riječi ali dalo se je naslutiti, sunce se je spuštalo, mjesec je ustajao. Bila sam sunce i vrijeme je bilo da pođem svojom stranom ulice.
 
U tišini smo nastavili razgledati, svatko na svojoj strani starog razrušenog grada, istraživali kamene i narušene slijedi života ali istinski smo bili tek zatočenici svojih misli, koje su bile tako daleko od naših hodajućih tijela. Galaksijama udaljene, svjetlosnom brzinom rastavljene, osjećao se je hlad koji je dolazio a usnulim suncem. Taj dan nismo više razgovarali. Riječi su bile nepotrebne jer smo znali, osjećali smo duboko u sebi taj neprijatni osjet kraja.
U životu sam se teško mirila sa krajevima, ali postepeno bih se umirila, primorala i prihvatila. Krajevi su neizbježni. Kraj jedne mladosti, kraj jednog prijateljstva, kraj života, .. A svi krajevi su nužno bili povezani sa novim početcima. No, kad kraj 'zakraji' teško je razmišljati o početcima. A bio je tu, u zametku, početak života.
 

U smiraj jednog i drugog dana, kad sam punila kofere robom i knjigama, nisam mogla odoljeti pitanju - jeli ovo kraj, kraj ljeta? Jeli pakovani kofer znači kraj? Jeli prva hladna kolovozna kiša, … kako znate, kad je kraj ljeta?
 
Kad smo bili djeca, znali smo kad je kraj crtića. Iako nismo znali sva slova, prepoznavali smo the end i vege i fin, fine. Kad je prošao crtić bilo je vrijeme od kraj dana, kao kad sunce u najljepšim bojama ljubavi ljubi more, kao kad ljubite dijete pred počinak.
Kad smo bili djeca nismo razumjeli kraj nečega, kraj života, kraj nekog doba, .. kraj nam je značio nepoznati i sa tim nevažan pojam. A onda smo odrastali i učili o krajevima. Naučili smo da su tužni, bolni, i da sa njima napuštamo nešto lijepo, drago, važno,…
 
Kako smo starjeli, naučili smo se 'odboljeti' krajeve, onako stoički, hrabro, bez treptaja, dok su oni ostavljali crtice na našoj duši, kao poginuli hrabri vojnici u nekoj dječjoj igri. I koji neće poslije igre ustati i hrabro pohrliti u boj za životom. To više nije bila igra, i hrabrost više nije igrala.
 
I dok priroda već milijune godina životom svojim zna, da kad se sunce navečer od mora oprašta na crvenom horizontu kao na slavljeničkom tepihu i dok mjesec izlazi kao najljepše svijetlo u tami, ništa nije izgubljeno. U prirodi nema krajeva, tamo su samo novi početci…
 
Tad mi tek nije jasno, zašto ljudi tugujemo i promišljamo o krajevima. Oni su dio života, dio našega puta, oni su prisutni svaku večer, ali o tim sitnim večernjim prolaznostima ne razmišljamo jer tad živimo još uvijek dan ili se spremamo na sutrašnji novi dan. Stvari imaju svoj tijek trajanja, neke se završe brzo, neke traju dugo, na neke se spremamo, neke dođu neočekivano, … Nema recepta, svaka životna situacija je samosvoja, jedinstven splet okolnosti koji se dešava samo nama i naići će ljudi koji će savjetovati jer su bili u sličnom slućaju, jer tek zamišljaju kako bi bilo ili pak sa sigurnošću znaju, svi oni će vam govoriti. A vi ćete se još uvijek u svojoj nutrni pitati, kako znaju, kako mogu znati…
 
Ponekad čutimo, ponekad jednostavno znamo, ponekad smo nesigurni, ponekad ne želimo čuti, ponekad ne prepoznajemo,… svakojako vodimo putanju svog života. Spremamo kofere i odlazimo u smiraj dana, pitajući se još uvijek – jeli je to kraj?
 
Kraj nikad ne dolazi sam od sebe. On dugo hoda, strpljivo i čeka trenutak kad se prestanemo propitkivati jer jednostavno znamo. Kao oblak što nas prati u sunčanim danima, kad zaškuri, onda on popriča sa nama. Kraj dolazi sa prvom kišom
Pala je prva kolovozna kiša, donijela je radost poljoprivrednicima, donijela je radost umornim ljudima, … Meni nije donijela ništa. Osim odgovor – ljeto se bliži kraju. Opet sam bila u krugu života, u onoj kružnoj putanji djetinjstva - kraj ljeta je bio povezan sa životom na sjeveru, sa zimom i kratkim danima. Spremala sam se na hibernaciju i očekivanje drugog ljeta. Ali nisam bila više sigurna u ljeto. Kako je kraj nosio promjenu, mijenjala sam se i ja godišnjim dobima, sa vizurama svoga života i pitala se, što bi bilo kad bi se zauvijek odrekla ljetu i prihvatila hladnu snježnu zimu kao ženika?

Neovisno o životu, prirodi i ljudima, stvoriti ću si svoju malu ljetnu oazu. Napravit ću ljeto bilo koji dan u zimi, bilo koju večer u podne, … prirodni krug ću zaokružiti u svoja četiri zida i u studenom ću se veseliti snijegu i ljetu u meni. Ispunit ću sobu bojom sunca i muzikom mora te zaplesati sama sa novim životom…