Mjesecima gledam grad i more, iz daljine
promatram mijene sunca i bure, oblaka i vjetra, i pogled netremice gleda gorde kampanele
i brodice koje plove. Mjesecima gledam i ne mogu izbjeći osjećaj koji ćutim.
Svaki put se pojavi i ispuni mi ne samo srce, već cijelo tijelo i govori, progovori
kao deep blue, kao dubina mora.
Nije to osjećaj kao u filmu duboko plavetnilo,
već je jedan tužan osjećaj. Gledala bi grad i more te plovila kroz taj neobični
osjećaj kojega nazvah osjet dubokog razočaranja. Nisam znala otkud je doplovio,
kad se je nasukao, ali došao je kao plimni val, preplavio stijene i bacio sidro
u luku osjeta. Danima je ostajao, vezan i privezan, povezan sa svim onim što je
grad značio i u isti mah gubio. Toliko puno uspomena, nadanja, čežnji, ljubavi,
gubitaka, slika, … kao da je sve zadobilo neki svoj okvir, realni. A realnost
je bila tužna, jedno duboko bluzno plavetnilo.
I kako sa tim mislima ide, putuju i povezuju
se. Prije par dana rekao mi je prijatelj: »Nisam depresivan, nego sam tako
duboko tužan.« Kao da se je osjet deep blue raširio cijelom planetom. Zavladalo
je neko globalno razočarenje. Kako sam bila u istraživanju uzroka svoga osjeta,
pitah, onako iz znatiželje: »Zbog čega, kako ti se javlja taj osjet?«
Bio je povezan sa cjelinom, ne sa jednim
događajem, jednim razočarenjem. Tuga se je javljala niotkud, kao plimni val i
robila svu škrapavost životnih iskustava, sažeta u velikom razočarenju životne
situacija u kojoj se je nalazio. Odjednom, kao da se je cijeli život spleo u jedno
klupko koje nije mogao odmotati, a čvorovi, koji su nesvjesno i nevidljivo nastajali
u životu, sad su bolno podsjećali na životnu realnost.
U posjetu je došla prijateljica, govorila je o
značajnoj godini u svom životu. Godini u kojoj su joj neke istine o odnosima,
ljudima, prijateljima postajale jasnije, i ona je doživljavala taj osjet velikog
razočarenja. Upravo tako ga je i nazvala. Dva čovjeka, tri čovjeka, možda ih je
i veći broj, koliko ih samo ista osjeća. Kao da je sa globalnim zatopljenjem zahladilo.
Odnosi među ljudima bili su svedeni na
površinsku komunikaciju. Jesu li oduvijek bili takvi, jesmo li od nekad bili
tako otuđeni ili je sve bilo isto, samo je naš pogled u tim sredovječnim
godinama bio promijenjen? Godina nije ostalo puno, mladalačku hrabrost
zamijenio je strah satkan od iskustava, a
radoznalost je oduzeo prestanak čuđenja. Činilo nam se da već sve znamo, i onih
velikih dječjih očiju što su u sebi krile iščekivanje – što li će nam život donijeti,
više nije bilo. „Che sera, sera, .. the future is not to see.“
Budućnost u sredovječnim godinama donese
svoje, sad se kao bolje vidi. Tako mislimo nasukani na svoja negativna iskustva
i izmoreni od nedosanjanih snova, otupljeni od nenahranjenih čežnji polako
počnemo dizati ruke od želja i ukapamo se u rov nametnute realnosti. Pri živom
životu sahranimo svoj duh. Preostali pijesak svoga života pohranimo u bocu koju
bacimo u životno more sa nadom da ju netko nekog dana nađe. Zašto bi netko
nailazio naš pijesak, kad ni poruku ne ostavljamo, ni pozdrave, ni jedno slovo
u budućnosti o sadašnjosti?
A pri tome tako često ponavljamo uzrečicu: „bit
će bolje“, a u koju nažalost ne vjerujemo. No, uvijek dobro dođe da se prekriju
svi životni gubitci, pojedinačna razočarenja i radost djetinjeg 'pogleda'. Tužno neko prebrojavanje prošlosti, iskustva
i mudrosti, kad u tijeku života jako malo naučimo, a skupimo tu neku negativnu
bilancu, zadužujemo se kod vlastitih snova i polako zatvaramo tvrtku pred svim
životnim ulaganjima.
Kako tužni postajemo sa godinama i to me je
rastuživalo. Osjećala sam da je još toliko toga za vidjeti, doživjeti, a ljudi
su mi govorili da odrastem, da budem realna, da je nemoguće, da …
Kažu da razočarenja dolaze sa velikim
očekivanjima. Kad bi djeca u vrtiću prema pridošlicama bila gruba, onako iskonsko
zločesta i podla, uvijek bi se tješila da će porasti i onda će znati da nije
lijepo zadirkivati, da nije lijepo pakostiti, …. da nije ljudski neljudski se
ponašati. Očekivala sam od odraslih da budu pametni, zreli, odgovorni,… Da budu
hrabri, da se ne boje života i kad im loše krene, da se dignu i ostvare novi
život ako se je stari pokazao pogrešnim. Očekivala sam da ne posustaju, da
životni pijesak dijele sa svim pješčanim zrncima u pustinji, da se prepleću sa
ljudskim životima, da traže skrivene poruke u smiješnim likovima oblaka, da se
bore za one prave i istinske stvari za koje se je vrijedno boriti…
Život je prolazio a ja sam kupila godine, gomilala iskustva,
izrastala iz snova u realnost… i u pola
stoljeća života moje najveće razočarenje bili su ljudi.
Možda sam stvarno očekivala od ljudi nemoguće
ali sam uvijek mislila, ako ja, koju nazivaše krhka, slabašna i preosjetljiva,
može pobijediti zmajevu vatru, tad sam od drugih, onih jačih, većih i na oko
važnijih, očekivala puno više. Od drugih ponekad očekujemo puno, jer smo i do
samih sebe čak stroži u tim očekivanjima.
Tako je bilo i sa mojim gradom i sa mojim
prijateljima, sa svim što me je okruživalo i tvorilo moj mikro univerzum.
Ovo je nekad, u davna vremena bio veliki grad.
Kad se je smanjio na zidine svoga uma, ne znam ali razlika je bila očita.
Plemićke obitelji iz cijele Evrope su dolazile, nastanjivale grad, ljudi su
trgovali, putovali, istraživali,… u stotinama godina nastao je suvremeni grad,
izrastao iz bogate povijesti. I sva ta stoljeća u kojima smo uznapredovali,
izgradili infrastrukturu, saziđali kućerke i vozimo se bjesnim autima po uskim uličicama,
su ostavile svoj trag na duhu. Duh ljudi, njihova živost i radost je usahla.
Suvremeni čovjek je imao sve, ali ostao je bez svog izvornog duha. Ljudi su se
pozatvarali u svoje kućerke, u svoje kompjutere, u svoje sigurne i isprazne
odnose, priče su se svele na pare i lažne časti u društvu, a nitko više nije
spominjao dobrotu, empatiju, nezbrinute, prirodu, … One važne stvari o kojima
smo istinski ovisni, o drugim ljudima i prirodi, a o njima zbog svega što imamo
više ne marimo.
Nadobudni znanstvenici pišu knjige o tome kako
je to ok, jer je sebični gen pomogao ljudima da duže žive i da preživljavaju
najjači, ustvari najgrublji i bezkuropulozni. A meni se sve čini da je taj
sebični gen odmogao zajednici i pripomogao bezbrižnim pojedincima.
Ujutro kad ustajem, imam tu neku Andričevu
misao u ušima, „daj mi bože barem jednog
čovjeka da nešto kaže, da nešto napravi, …“ Ujutro se budim sa nadom da će
doći bar jedan čovjek koji će mi vratiti vjeru u ljude, u dobro, u hrabrost, u
odgovornost, u zajednicu,… Onda sam jednog dana pročitala intervju sa iranskim
režiserom i duša se je smirila, možda postoje pojedinci. Možda na ovom svijetu
ima pojedinaca koji još uvijek vjeruju, koji slično misle, sa kojim bi se bilo
dobro družiti da se očuva taj pojedini optimizam, nada u snove i ljude. Ali u
svojoj okolini sam sretala samo tužne ljude, ljude koji su sve imali,
materijalno, emotivno, a ipak su bili nesretni, jer nisu više imali sebe.
Divili su se ljudima koji su 'nešto' postigli, koji su nešto mogli pokazati, dok
bi se sami stidjeli jer u svojih pola stoljeća nisu stigli sagraditi... ne znam
što, monjument svoje bahatosti, arogancije, svoje lažne veličine. I bilo mi je
žao, žao tih ljudi, jer veličina ljudskog zdanja se nije mjerila uloženim
novcem, veličinom zgrade, ni ljepotom građevine, već ljudskim trudom. A tog
nije bilo. Ljudi su sjedili i čekali, čekali sedmicu na lotu, čekali da netko
odluči umjesto njih, čekali da im netko pokloni slavu, čast, ponos. I dok su
čekali, sve su više tonuli jer nisu gradili ono najvažnije – sebe.
Mjerilo ljudske uspješnosti u životu je, po
mom skromnom mišljenju, izgradnja sebe. I puno više sam se divila ljudima koji
su mi pričali kako su u svom životu pobijedili teške situacije, kako su gradili
svoje misli, svoje živote, kako su pomagali ljudima, kako su se nesebično
odricali, kako su ostajali dobri kad bi se svi pored njih prepustili čoporu… Lako
je bilo nastaviti život na danostima roditelja, teže je bilo postaviti svoj
život na vlastitim temeljima.
Početi od temelja u želji sagraditi nešto
novo, izazvati kao konkurenta samog sebe, i u pola stoljeća života i iskustva
ustrajavati na snovima u nadi da nikad nije kasno. Možda bi bilo jednoumno
očekivati od svijeta da bude pun idealista, ali mislim da bi bilo nužno
očekivati od ljudi da budu borci za očuvanje odnosa i planeta. Planet smo dobro
već narušili, ali o tome već pričamo. No, odnosi. Odavno već narušeni, u
vremenu zapisani nerijetki redci o trudu pojedinaca koji bi popravljali svijet,
koji bi kultivirali ljude, koji bi nešto napravili da bude bolje… i onda bi
naišli na ljude, kojima je bilo dovoljno dobro, kojima je i loše bilo ok, koji
su se pomirili sa velikom tugom jer nisu više imali hrabrosti u snove. Kao živi
ljudi zabili su čavle u svoj vlastiti lijes
i životarili u uvjerenju da im je dobro. I bilo im je dobro u nedostatku
boljega. I kad bi vidjeli bolje, poželjeli bi isto ali da im se da. Da im se
jednostavno da, kao sedmica na lotu, da im padne u krilo kao zvijezda repatica,
… Ljudi se nisu bili spremni za ništa više truditi. Trud je bio napor, a u
društvu, gdje se je sve moglo kupiti, pa i odnosi i ljubavi, nitko nije mario
da išta promjeni.
I kad bi onako idealistički krenuo u osvajanje
svijeta zarazom smijeha, ljudi bi ti se pridružili, ali kad bi spomenuo da je
smijeh potrebno zaslužiti, radom, dobrotom i ljepotom, oni bi se odrekli sa
tugom u srcu, a da nikad nisu ni pokušali. Sjeli bi u sjenu svoga doma, zaokupljeni
kompjuterskim tipkama, lažnim prijateljima, stvarali bi neku sliku o sebi,
prodavali je, njom zavodili za pojedinačne trenutke užitka, a navečer bi legli
u krevet sami ili sa osobom pored sebe, isprazni i razočarani sami nad sobom. Sve
su imali, samo iskonskog sebe nisu. I to mi je bilo tužno, gledati ljude koji
su imali potencijale, stvarati, mijenjati svijet, činiti dobro, a oni su se
pokrili lažnom sigurnošću i spavali život koji je čekao sa radošću na njih.
Ovom svijetu je nedostajalo entuzijazma,
hrabrosti i odgovornosti. Postao je prodaja informacija sa sienena,
kopipejstane slike američkih filmova o idealnoj obitelji, dok bi se na drugom
kanalu vrtjela hardkor pornjava umjesto ljubavi. Žene su mislile jedno,
muškarci su radili drugo, međusobno su izmjenjivali svakodnevne sienen parole, glumili
anđelinu i breda, a da nikad nisu znali kakav je istinski odnos između njih. Nijedno,
ni drugo, nisu bili iskonski, kako bi i odnos među njima bio?
Za svijet su oduvijek govorili da je
pozornica, a ljudi statisti. Možda je svijet pozornica, sa jako lošom
scenografijom, lažno uvjerenim statistima da su glavni glumci te i te predstave,
a da nisu ni znali o čemu glume. A glumili jesu, jer to je jedino što su znali.
Glumili su na pozornici i izvan nje, glumili su i samima sebe, jer nisu željeli
pogledati iza kulisa. One su oslikale siromašni svijet Charlesa Dickensa,
bijedu Zolaevog Pariza, .. Kulise su bile Gogoljevo ogledalo u kojega se čovjek
nije želio ogledati. Puno je ljepše bilo glumiti u američkim filmovima o
sretnoj obitelji gdje svi govore, volim te, volim te i uljudno se smješkaju bez
prave emocije. I ljudima je to bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.
Moj grad i ovo more su postajali američka kulisa
gradića Payton, lažnog BeverlyHillsa i Dinastije. Gluma je bila dovoljno. I
moje razočarenje je poteklo jer sam željela prave ljude, pogledati u svijet iza
kulisa, sresti istinske Ljude.
Kao u odnosima, riječi koji su si ljubavnici
izgovarali mogle su biti i lažne i istinite, u glumi čovjek nikad ne zna. Ono
što je istinski govorilo o ljubavi još uvijek je bila Kraljevska pjesma, kad se
je zbog ljubavi prelazilo preko mora i dolina. I odavno sam prestala vjerovati
u postojanost takve ljubavi, uvjerili su me da takvo nešto ne postoji,
uvjeravali su me da su muški kao životinje, moraju imati više partnerica, jer
je to prirodno,… govorili su mi da je za partnerstvo najpoželjniji trezven
mozak, razuman dogovor, veza po pameti…da se ljubav topi, da ljubav ne postoji,
da ljubav nije vrijedna,... Da se ne isplati. Ne isplati se obrađivati zemlju,
ne isplati se ulagati u ljubav, ne isplati se truditi u odnosima. .. Ne
isplati. Koje grozne riječi koje naznačavaju dobit i cost benefit, koje govore o
računici među ljudima, o glumi, o svijetlima pozornice i naplaćenim kartama u
prvom redu našeg savršenog odnosa.
I dok tako gledam grad i more, pitam se kad
smo postali tako umjetni i lažni, kad je Andersenova priča postala istinita.
Pjev slavuja je bio umanjen zbog navijene igračke. Rastuživala me je spoznaja da je forma važnija
od dubine čovjeka. Novac i društveni status su postali svijetlo oko kojeg su se
ljudi skupljali, lakoća bivanja je bila važnija od samog Života.
Posmatram more i grad, zaplimana
osjetom deep blue, i sad znam da moram napustiti to nekad najdraže jer nemamo isti vrijednostni sustav, isti pogled na svijet. Moj grad je pripadao nekoj novoj
generaciji, novoj vrsti ljudi kojoj je materijalna sigurnost momenta bila važnija od cjelokupnog života. I gradovi su kao ljudi, različiti. Uz neke se osjećaš sigurno, sa nekim nemaš istih snova.Samo vrijeme pokaže, koji su ljudi i gradovi dobri do tebe. Tamo je onda tvoj dom.
Nije taj deep blue tako tužan, već je to neki sentimentalni bluz, koji nas budi u novi dan, potiće na novi korak, koji nas tjera da krenemo u potragu za novim ljudima, boljim iskustvima i nekim novim pogledom na stari grad. Kad Bog zatvori vrata, uvijek se neđe neki prozor ili dimnjak.