Pada kiša. Hladno
je. Navlačimo jedne čarapa, navlačimo i one malo deblje za čizmice. Raduje se
čizmama. Seljak voli čizme. Dida ima na selu čizme i puno vode. Vodu obožava, u
svim oblicima. Najradije u bačvi. Ovo ljeto je dida napravio podest, na njega
stavio bačvu, nalio vode, kišnice što je vjerno skuplja za svoj vrt, i prepustio
suncu da je zagrije. Najbolji đakuzi ikad. Prirodni, neobični i samo njegov
osobni. Junior je tu proveo svoje ljeto. Čak i kad je ljetna kiša paduckala, on
bi se iskrao do svoje ljetne rezidencije i pokušavao sebe te najdraže igračke ugurati
unutra, kiša mu nije smetala. Čizme su zakon. Čizme obuva sam. Ujutro kad
ustane i skinemo pidžamu, on se iskrade pa pobjegne, u hodniku čizme obuva.
Čizme dobro stoje uz pelene. Čizme nosi
i ljeti i zimi. Čizme obožava.
Ja čizme ne
volim, nikad ih nisam voljela, čak i zimi ako nema snijega do pojasa, čizma mi
nije draga. Čizme ljeti?! Nema tog trenda, nema tih para, nema! Apsolutno nema
ničega zbog čega bi čizme nosila ljeti, pa makar se one zvale i ljetne čizme i
bile na rupice i što ja znam što me pokušali uvjeriti. Čizma je čizma i dobro
glavu čuva. Možda zato. Glavu nikad nisam dobro čuvala. Kamenom u glavu sam
dobila sa pet. Ali najviše puta mi se pak obije o glavu kad mislim da sam
pametna ali ima netko pametniji od mene, njegov smisao za Humor je dokaz
njegove inteligencije i opstoja. Ponekad sam jako glupa, ne prirodnim putem,
već onako iz gluposti, kad čovjek ne razmišlja. Najglupastija pri odabiru životnih
suputnika. Desi se, ne uvijek. Zato ih
više ne biram. Kad stalno praviš jednu te istu grešku, znači da radiš nešto naopako i da bi rezultat bio drugačiji,
moraš u svojoj formuli naviknutog ophođenja
nešto promijeniti. Mijenjala sam, istraživala sebe, popravljala svoje krive
Drine, pa i sebe, kupovala čak i čizme, ali glavu to nije sačuvalo. Nije ni
srce.
A srce… srce
treba čuvati i sačuvati. Nečije srce treba nositi kao kap vode na dlanu a ne
dozvoliti da to srce lije suze kao kiša. Kao ova kiša što nemilice pada. I bit
će tako sve tamo negdje do proljeća, do svibnja. Sivilo, kiša, hladnoća, hrpe
razbacanog jesenjeg lišća, prvi bijeli snijeg koji će drugi dan u crno obojiti
smog i automobili, u parkovima žutilo po snijegu. Jedina žuta boja koju zimi
vidimo u parku, nije sunce, već pseći slijedi u snijegu. Čekat ćemo kišu, da
otopi snijeg, da izbriše slijed. I činit će nam se u proljeće sve opet tako
čisto, svi na vratima ožareni pod sunčevim svodom, sa srcem punim ushita i
sanjivih uzdaha, probuđeni za nove ljubavi, za nove radosti.
A srce… već
pomalo staro i umorno od svih proljeća i zima, pita se imali još snage ikad
više zakucati. Zakucati na tuđa vrata, zakucati na svoja vrata. I zamisli sreće
kad bude uslišano i vrata se otvore, na vratima ožareno sretno lice, topao
zagrljaj koji te stišće u naručju, toplina koja prožima tijelo i sreća, velika
ogromna sreća pri ponovnom susretu. Dugo sanjani mir koji ti obuzme dušu i spremani
si odmoriti se u sigurnoj luci. Ostaviti čizme ispred vrata, jer sad glavu i
srce čuva ljubav. Opustiti sve ono borbeno unutarnje oružje što ga dnevno nosaš
kao opravu za obranu kroz šume ljudi i kojekakvih odnosa. Luka, mirna luka na
olujnom moru gdje se svaki putnik nenamjernik osjeća kao doma, gdje pod toplim
ljetnim suncem ništa ne razmišlja, nit je pametan, nit je glup, već je samo
voljen i voli.
U ljubavi nema
pametnih i glupih, u ljubavi nema velikih i malih, u ljubavi nema takmičenja, u
ljubavi se voli, mari, daje, ... U ljubavi se postaje boljim čovjekom, ljubav
nadahnjuje, ljubav pomjera granice, širi krila, usrećuje. I nema boljeg
osjećaja. Od svih osjećaja i svega što na svijetu materijalno i nematerijalno
postoji, najbolja je ljubav. Veća je od svih empajerstejtbildinga, raskošnija
od svih loarskih zamaka, vrjednija od svih švicarskih franaka, mudrija od svih
njemačkih idealista, zavodljivija od svih talijanskih donžuana. Jedino ljubav
je istinski domoljubna, jer samo tamo si istinski doma.
Ljubav. Ljubav,
Ljubav. Ponavljam riječ ljubav na ovaj kišni dan. Dok hladnoća veje ulicom i ljudi zamotani u jakne
pognuto hodaju, obavijenih ruka oko sebe, grle sami sebe. Jer kako pjesnik reče
– nekoga moraš voljeti. Moraš! I svi se mi bunimo, kad nam netko kaže – moraš,
čak ni sami sebi ne volimo reći – moraš. I možda stvarno ne moraš. Ne moraš me
voljeti, ne moraš me grliti, ne moraš me ni čuti, ni vidjeti, ni … ali kako
pjesnik kaže - nekoga moraš voljeti.
Kažu pisci da bez
ljubavi, da sa zaključanim srcem, zatvorenim srcem, obamrlim srcem, završiš u
zadnjem krugu pakla. Ne po kazni već po tijeku stvari. Bez ljubavi biti je kao
mrijeti sred života, ne disati, ne govoriti, ne biti. Istopiti se kao snijeg
ispod kapi kiše. Izliti se niz obraze u bolu ne-voljenja, sliti se negdje, ali
ne u drugu rijeku ili more, koje život znače, već nekamo, u nepoznatom smjeru,
bez ikakve slijedi za tobom kao za kišnim tragom što ispari.
I sutra će
kišiti, i prekosutra će kišiti. I kišiti će do svibnja, mijenjati će se hladni
dani, izmaglice, prolomi oblaka, snjegovi, … Bit će hladno, a mi ćemo čekati
proljeće da se probudimo u novo jutro. I cvjetat će cvijeće i leptirići igrati
svoju igru, sve će biti obojano bojama, sunce će ponovo ogrijati prohladnjele kosti,
misli će poletjeti,… Da, bit će tako negdje u budućnosti, nekome...
Kiša pada.
Kišobrani se gužvaju na pješačkom prijelazu. Idemo u vrtić. Junior plače.
Plačem i ja. Kiša plače. Pada nada. Na radiju svira Čarobno jutro. Plačem i
pitam se, hoću li još ikada dočekati ono
divno slatko proljeće?!
