Kako znate …

Uzimala sam dio po dio robe iz ormara i slagala je nemarno u kofer. Nisam se trudila onako kao obično, željela sam samo složiti i otići. Sunce se je spuštalo na horizontu i ljubilo more, kako sam voljela ta predvečerja, kako bi pjesnik rekao 'u smiraj dana'. Bio je to jedinstven trenutak tišine, spokoja, trenutak kad priroda krene na počinak, I drveće i cvijeće i neke životinje krenu u slatki san, dok ona, kao najracionalnija životinja, zvana čovjek tek tad u tami počne uživati, prepuštati se sladostrašću i bezglavosti buke ljetnih večeri. Priroda ima svoj ritam, kojega su ljudi narušili, nadglasali i kao nasamarili. Priroda ne mari, ona ima svoj tijek. Kad sunce ljubi more, u predvečer dana, sramežljivo se spušta k njemu i počinku.
 

Tako to priroda radi. Gledala sam isti prizor kao i bezbroj puta, svaki put je bio drugačiji. Sa suncem ili bez njega, dan je uvijek završavao mirno. Ima nešto u tim završetcima. I dok sam stavljala robu u kofere, snašlo me je niotkud pitanje – kako znate da je kraj?

 

Kako znate da je došao kraj? Kraj jednog perioda, odmora, zabave? Kraj jednog odnosa: poslovnog, prijateljskog, ljubavnog? Kako znate…

Stajali smo na ruševinama starog grada, u predvečerje nekog drugog dana. U još jednom magičnom trenutku kad je sunce sramežljivo cjelivalo horizont. Svatko u svojim mislima, šetali smo mrtvim gradom od prije tisuću i tisuću godina. Tek je kamen podsjećao da je tu nekad živjela neka civilizacija, da su postojali ljudi, kao ja i on, da su postojali sretni trenutci i manje sretni trenutci. Došli smo do ruševina stare crkvice. Tek poneki kamen je govorio o tome da je tu nekad bilo sveto mjesto. Mjesto gdje se je slavilo rođenje, ljubav i opraštalo od života.

Sjela sam na postojani kamen na početku male apside. Sama, u tišini sam promatrala kako sunce u svom sjaju napušta dan i prepušta se zagrljaju mjeseca.
 

Stajao je malo dalje od mene, razgovarao telefonom, mirno, strpljivo i sa ljubavlju. Gledala sam ga dok je koračao po proplanku amo, tamo, u nekom svom svijetu, drugom svijetu. I tad sam znala, taj trenutak me je obavila misao - to je kraj. Nitko nije izgovorio te neprijatne riječi ali dalo se je naslutiti, sunce se je spuštalo, mjesec je ustajao. Bila sam sunce i vrijeme je bilo da pođem svojom stranom ulice.

 

U tišini smo nastavili razgledati, svatko na svojoj strani starog razrušenog grada, istraživali kamene i narušene slijedi života ali istinski smo bili tek zatočenici svojih misli, koje su bile tako daleko od naših hodajućih tijela. Galaksijama udaljene, svjetlosnom brzinom rastavljene, osjećao se je hlad koji je dolazio a usnulim suncem. Taj dan nismo više razgovarali. Riječi su bile nepotrebne jer smo znali, osjećali smo duboko u sebi taj neprijatni osjet kraja.

U životu sam se teško mirila sa krajevima, ali postepeno bih se umirila, primorala i prihvatila. Krajevi su neizbježni. Kraj jedne mladosti, kraj jednog prijateljstva, kraj života, .. A svi krajevi su nužno bili povezani sa novim početcima. No, kad kraj 'zakraji' teško je razmišljati o početcima. A bio je tu, u zametku, početak života.

 

U smiraj jednog i drugog dana, kad sam punila kofere robom i knjigama, nisam mogla odoljeti pitanju - jeli ovo kraj, kraj ljeta? Jeli pakovani kofer znači kraj? Jeli prva hladna kolovozna kiša, … kako znate, kad je kraj ljeta?

 

Kad smo bili djeca, znali smo kad je kraj crtića. Iako nismo znali sva slova, prepoznavali smo the end i vege i fin, fine. Kad je prošao crtić bilo je vrijeme od kraj dana, kao kad sunce u najljepšim bojama ljubavi ljubi more, kao kad ljubite dijete pred počinak.

Kad smo bili djeca nismo razumjeli kraj nečega, kraj života, kraj nekog doba, .. kraj nam je značio nepoznati i sa tim nevažan pojam. A onda smo odrastali i učili o krajevima. Naučili smo da su tužni, bolni, i da sa njima napuštamo nešto lijepo, drago, važno,…
 

Kako smo starjeli, naučili smo se 'odboljeti' krajeve, onako stoički, hrabro, bez treptaja, dok su oni ostavljali crtice na našoj duši, kao poginuli hrabri vojnici u nekoj dječjoj igri. I koji neće poslije igre ustati i hrabro pohrliti u boj za životom. To više nije bila igra, i hrabrost više nije igrala.

 

I dok priroda već milijune godina životom svojim zna, da kad se sunce navečer od mora oprašta na crvenom horizontu kao na slavljeničkom tepihu i dok mjesec izlazi kao najljepše svijetlo u tami, ništa nije izgubljeno. U prirodi nema krajeva, tamo su samo novi početci…

 

Tad mi tek nije jasno, zašto ljudi tugujemo i promišljamo o krajevima. Oni su dio života, dio našega puta, oni su prisutni svaku večer, ali o tim sitnim večernjim prolaznostima ne razmišljamo jer tad živimo još uvijek dan ili se spremamo na sutrašnji novi dan. Stvari imaju svoj tijek trajanja, neke se završe brzo, neke traju dugo, na neke se spremamo, neke dođu neočekivano, … Nema recepta, svaka životna situacija je samosvoja, jedinstven splet okolnosti koji se dešava samo nama i naići će ljudi koji će savjetovati jer su bili u sličnom slućaju, jer tek zamišljaju kako bi bilo ili pak sa sigurnošću znaju, svi oni će vam govoriti. A vi ćete se još uvijek u svojoj nutrni pitati, kako znaju, kako mogu znati…

 

Ponekad čutimo, ponekad jednostavno znamo, ponekad smo nesigurni, ponekad ne želimo čuti, ponekad ne prepoznajemo,… svakojako vodimo putanju svog života. Spremamo kofere i odlazimo u smiraj dana, pitajući se još uvijek – jeli je to kraj?

 

Kraj nikad ne dolazi sam od sebe. On dugo hoda, strpljivo i čeka trenutak kad se prestanemo propitkivati jer jednostavno znamo. Kao oblak što nas prati u sunčanim danima, kad zaškuri, onda on popriča sa nama. Kraj dolazi sa prvom kišom

Pala je prva kolovozna kiša, donijela je radost poljoprivrednicima, donijela je radost umornim ljudima, … Meni nije donijela ništa. Osim odgovor – ljeto se bliži kraju. Opet sam bila u krugu života, u onoj kružnoj putanji djetinjstva - kraj ljeta je bio povezan sa životom na sjeveru, sa zimom i kratkim danima. Spremala sam se na hibernaciju i očekivanje drugog ljeta. Ali nisam bila više sigurna u ljeto. Kako je kraj nosio promjenu, mijenjala sam se i ja godišnjim dobima, sa vizurama svoga života i pitala se, što bi bilo kad bi se zauvijek odrekla ljetu i prihvatila hladnu snježnu zimu kao ženika?

Neovisno o životu, prirodi i ljudima, stvoriti ću si svoju malu ljetnu oazu. Napravit ću ljeto bilo koji dan u zimi, bilo koju večer u podne, … prirodni krug ću zaokružiti u svoja četiri zida i u studenom ću se veseliti snijegu i ljetu u meni. Ispunit ću sobu bojom sunca i muzikom mora te zaplesati sama sa novim životom…