Zakon zajednice

Pred kraj večere u jednom sjevernodalmatinskom gradiću, u malom privatnom hotelu, pridružio nam se vlasnik. Obiteljski manji hotel, seosko imanje, njive, sve je sam vodio.

Pričao je elokventno i bez dalmatinskog naglaska, iz riječi se je moglo razabrati da se radi o inteligentnom čovjeku, ljubaznom, kultiviranom i naravno školovanom. Nisu važne škole koje je završio, već njegova želja unaprijediti zapušteni gradić, podići nivo turističke usluge i uvesti dobre prakse, koje je vidio  vani. Znao je za eufondove, imao je ideje i jaku volju za radom. Ne trebam previše objašnjavati da me je fascinirao svojim pristupom, koji je bio tako daleko od mojih seljana, koji su u hladu ispred svoga doma čekali da stara gospođa europa da novce za ništa radit.

Al', zaeb, ona je bila Švabica i nije vesla sisala. Kao i nama u našem selu, bilo je važno da dođu turisti i ostave novce. Sav trud i rad je naginjao ka grintanju, za sve su bili krivi stranci, ti furešti šta tramakavaju, hoće ovo, ono, … O turistima smo znali sve najgore, dok smo mi bili najpametniji, najlipši i najbolji. Od turizma smo očekivali novce, za nula uloška.  Tako je i stara Švabica htjela da mi radimo za nju i dat će nam lipe. U taj bizmis, kojemu se reče ejunija, smo obadvoje prišli sa figama u džepu, misleći kako smo pametni i kako ćemo mi već onog drugo nadmudrit i izvući novce. Ne to nije bilo balkanski, to je bilo čak i evropski. Svi su htjeli biti bogati, a nitko nije želio raditi.
 

Zato me je sugovornik još više oduševljavao, zaposlio je cijelu svoju obitelj u različitim segmentima svoga djelovanja: hotel, konji, vođenje manjih turističkih grupa u planinu, kajaci  na moru, vlastita proizvodnja zelenjave, vina, maslina, seoski turizam za zaključene grupe i pojedince. Još je imao on ideja i planova, postepeno ih je realizirao i uz posao se je posvećivao i svojoj obitelji. Nije bilo lako, zahtijevalo je odricanje i. drugačiji od 'modernog'. odgoj djece, ali je donosilo zadovoljstvo na kraju dana, zadovoljstvo na licima njegovih gostiju koji su se rado vračali. Čak i meni, samo u tih par minuta. Ostavio je jak dojam. I ne samo to, vratio mi je nadu u mogućnost da se ovaj naš svijet promjeni. Ali to je bila sjeverna Dalmacija koja je još prije samo par godina zaostajala za Istrom, kako sad ova moja srednja zaostaje za sjevernom. Nadam se dobrom utjecaju.

Iako, kad bi se osvrnula na žitelje moga sela, zaseoka u zaleđu mora, nikako si nisam mogla zamisliti taj scenarij. Mi smo bili još dvjesto godina unazađeni. Cijelo selo u rodu, a nitko sa nikim, kao potpuni stranci, za stariju gospođu sam brinula kad bi došla na odmor pored svih njenih rođaka, daljih i bližih, Svi su oni čekali nešto, a nitko nije sam nešto uradio. U zaseok je došao novi zet i neki su prvi put dobili vodu, neki još nemaju vc i to obavljaju onako starinski, u prirodi – prirodno. A to su mladi ljudi, tek koju godinu stariji od mene. Zašto je to tako? Jeli kriv odgoj, edukacija ili samo okolina u kojoj žive?! Sve troje je pogodno za razvoj lijenosti. Zato me uvijek oduševljavaju ljudi koji žele nešto mijenjati, koji žele bolje, koji ne posustaju na prvu loptu i koji su spremni ostvarivati svoje snove koji postaju ciljevi.

U mom selu ima puno sanjaoca, svi bi željeli biti bogati i ništa ne raditi. Ovo drugo pomalo dosežu, a ovo prvo im i nije tako važno dok je ovo drugo u prvom planu. A nekad nije bilo tako, njihovi roditelji su imali isto snove. Nije im to bilo veliko bogatstvo i nerad, već sretan i miran život, dostojanstvena  egzistencija i zato su radili, puno su radili. Polje su obrađivali, vinograd,masline, malo se bavili turizmom, a malo radili u škveru. Polje su većinom prodali za neki noviji auto, vinograde i rad sa zemljom su opustili. Reći će vam: ne isplati se.  Škver polako propada, to je evropska paradigma – uništi konkurenciju i vladaj. Sve adute stavljaju na turizam, stare sobe pretvaraju u studije i nude ih za 50 eura i više. Kad stranci ne žele to platiti, beštimaju, ljute se, svi su stranci tad najveća štedljiva gamad. A nitko od njih ne pomisli, koliko mora taj stranac raditi za tih 50 pišljivih ojra koje može potrošiti samo na noć. Da ne govorim o gradskom parkingu koji je skuplji od bilo kojeg parkinga u najvećem evropskom gradu, sladoledi, plastičnjaci  sa štandova, fast food prigristi, sladoledi, piće,… Za onih pišljivih deset dana mrcvarenja na plaži, gužvanja po cesti i neljubaznih domaćina, prosječan  turist potroši više nego što je planirao. Što će nam takvi turisti, mi želimo one bogate? Eh, onih bogatih je tek 1% i kad gledaš način života u tom razvijenom zapadu i našem trećesvjetskom balkanu, mi smo puno puno bogatiji od njih i nikad si oni ne mogu priuštiti tu 'lakoću bivanja' sa kojom mi tako vješto operiramo stoljećima.  

A mi ih beštimamo i ljutimo se kad nam ne žele ostaviti svoje teško stečene novce u nekoj privatnoj tvrtci gdje rade od jutra do večeri. Dok mi, krajem sezone zatvaramo butige, da ne plaćamo prireze, poreze, davanja, zemlju ne obrađujemo, nju prodajemo jer ... se ne isplati. Pa kad se osvrneš po cijeloj državi, ispada da se isplati samo krasti. A to vrli političari znaju najbolje i kako onda da običan puk bude išta bolji. Primjerima se najbolje odgaja, a u tome smo stručnjaci - u slabim primjerima. Zato me je čovjek oduševio jer je želio bolje, jer je želio uvesti dobre prakse koje je vidio na svojim putovanjima, koje je proučavao, učio se jer je pomislio na budućnost, ne samo svoju osobnu, sebičnu, već šire, svoga kraja, svojih mještana, pa čak i onih turista što ih želi lijepo ugostiti, da se dobro osjećaju, da se vračaju. Ne puno novca, ne zato jer se to isplati, već svojoj obitelji zagarantirati opstanak, egzistenciju i rad. Na kraju krajeva, koliko god se mi oduševljavali Los Angelsom, svjetlima grada i Bulevarom bogataša, novac ne čini čovjeka Čovjekom, već rad. Ljudi će se možda družiti sa vama i imati ćete trimilijone fejkbuk prijatelja, ali to vam neće donijeti poštovanja i uzdići vam cijenu. Kao sa dionicama, umjetnim papirima koji drže neko bogatstvo, a preko noći mogu postati nevažni papiri. Pravu cijenu će vam dati vaš rad, pravo poštovanje ćete postići svojim djelima.

Poslije večere nas je odveo pokazati svoje seosko imanje. Bio je to skup starijih zbijenih  kamenih kuća, koje je renovirao bez ziđanja, betoniranja i asfaltiranja. Unutrašnjost je bila decentno uređena, sve u starinskom stilu, bez velike pompe sa svim modernim sadržajima bez nepotrebnih kičeraja. Poseg u okoliš je bio minimalan, sve je bilo kao nekad, a ipak prilagođeno modernom turistu.

Zbijene kamene kuće, negdje u brdu, daleko od mora. A danas, prvi red do mora – must have.
»Kako je to nekad bilo?«

»Ljudi nisu mogli sagraditi kuću gdje su htjeli. Već je zajednica u kojoj su živjeli odlučila gdje će se graditi kuća i pri tome mu je pomogla. Nije bio potreban zakon prostornog plana, već je na djelu bio zakon zajednice. Zajednica je odlučivala, a onaj tko je zanemario zajednicu i pokušao samovoljno gurati svoje, zajednica mu je uskratila pomoć. A bez zajednice se nije moglo preživjeti.«

I danas smo ljudi povezani, i danas bi morao djelovati zakon zajednice jer omogućava održanje sviju nas. No, dok pojedinci misle da je njihova volja nad voljom drugih ljudi, njihovo pravo dobiti nad pravom svih ljudi, sebičnost nad skrblju, sloboda nad kompromisom, ... zajednica će polako odumirati, obitelji, pa tako i ljudi.

Trajno očuvanje života, programi koje financira eu u tim slučajevima izgledaju kao znanstvena fantastika. Pojedinci kojima je stalo da svi dobro živimo, da preživimo, da se brinemo ne samo za svoju dobrobit, već za dobrobit sviju, da skrbimo za starije, da odgajamo djecu, svi mi… a ne samo oni koji su plaćeni za to i da stvaramo, radimo zbog zajednice, a ne zbog isplativosti,.. takvi pojedinci su u našem društvu ismijavani. Kao don Kikoti koji se bore sa vjetrenjačama jer je zakon novca jači. Jer se može graditi i raditi prvi red do mora, devastirati trajno obalu, onečišćavati vodu, zrak, anarhizirati slobodu, brinuti se samo za sebe i svoj komoditet, sve se to može, što novcem, što prijetnjom, što potkupljivanjem, što nemarom. Nema nikakve kazne, ni od zakonodavne institucije, ni od savjesti ljudske, pa čak ni od božje kazne, a svi u prvom redu crkvenih zvona.
 

Zakon zajednice je ono o čemu bi morali razmišljati. To što činiš drugome, činiš sebi, činiš svojoj djeci, svojim unucima. Svako tvoje djelo ili nedjelo utječe na razvoj ovog planeta, na svijest ljudi. I nije dovoljna samo riječ, napisan zapis na nekom portalu, već primjer. Svojim primjerom pokazati da se don kikotstvo isplati na duži rok. Možda nije isplativo sad, možda neće donijeti bogatstvo, ali će vašoj djeci ostaviti primjer dobre prakse i mogućnost trajnog očuvanja prirode, ljudi, odnosa.