Zakon zajednice

Pred kraj večere u jednom sjevernodalmatinskom gradiću, u malom privatnom hotelu, pridružio nam se vlasnik. Obiteljski manji hotel, seosko imanje, njive, sve je sam vodio.

Pričao je elokventno i bez dalmatinskog naglaska, iz riječi se je moglo razabrati da se radi o inteligentnom čovjeku, ljubaznom, kultiviranom i naravno školovanom. Nisu važne škole koje je završio, već njegova želja unaprijediti zapušteni gradić, podići nivo turističke usluge i uvesti dobre prakse, koje je vidio  vani. Znao je za eufondove, imao je ideje i jaku volju za radom. Ne trebam previše objašnjavati da me je fascinirao svojim pristupom, koji je bio tako daleko od mojih seljana, koji su u hladu ispred svoga doma čekali da stara gospođa europa da novce za ništa radit.

Al', zaeb, ona je bila Švabica i nije vesla sisala. Kao i nama u našem selu, bilo je važno da dođu turisti i ostave novce. Sav trud i rad je naginjao ka grintanju, za sve su bili krivi stranci, ti furešti šta tramakavaju, hoće ovo, ono, … O turistima smo znali sve najgore, dok smo mi bili najpametniji, najlipši i najbolji. Od turizma smo očekivali novce, za nula uloška.  Tako je i stara Švabica htjela da mi radimo za nju i dat će nam lipe. U taj bizmis, kojemu se reče ejunija, smo obadvoje prišli sa figama u džepu, misleći kako smo pametni i kako ćemo mi već onog drugo nadmudrit i izvući novce. Ne to nije bilo balkanski, to je bilo čak i evropski. Svi su htjeli biti bogati, a nitko nije želio raditi.
 

Zato me je sugovornik još više oduševljavao, zaposlio je cijelu svoju obitelj u različitim segmentima svoga djelovanja: hotel, konji, vođenje manjih turističkih grupa u planinu, kajaci  na moru, vlastita proizvodnja zelenjave, vina, maslina, seoski turizam za zaključene grupe i pojedince. Još je imao on ideja i planova, postepeno ih je realizirao i uz posao se je posvećivao i svojoj obitelji. Nije bilo lako, zahtijevalo je odricanje i. drugačiji od 'modernog'. odgoj djece, ali je donosilo zadovoljstvo na kraju dana, zadovoljstvo na licima njegovih gostiju koji su se rado vračali. Čak i meni, samo u tih par minuta. Ostavio je jak dojam. I ne samo to, vratio mi je nadu u mogućnost da se ovaj naš svijet promjeni. Ali to je bila sjeverna Dalmacija koja je još prije samo par godina zaostajala za Istrom, kako sad ova moja srednja zaostaje za sjevernom. Nadam se dobrom utjecaju.

Iako, kad bi se osvrnula na žitelje moga sela, zaseoka u zaleđu mora, nikako si nisam mogla zamisliti taj scenarij. Mi smo bili još dvjesto godina unazađeni. Cijelo selo u rodu, a nitko sa nikim, kao potpuni stranci, za stariju gospođu sam brinula kad bi došla na odmor pored svih njenih rođaka, daljih i bližih, Svi su oni čekali nešto, a nitko nije sam nešto uradio. U zaseok je došao novi zet i neki su prvi put dobili vodu, neki još nemaju vc i to obavljaju onako starinski, u prirodi – prirodno. A to su mladi ljudi, tek koju godinu stariji od mene. Zašto je to tako? Jeli kriv odgoj, edukacija ili samo okolina u kojoj žive?! Sve troje je pogodno za razvoj lijenosti. Zato me uvijek oduševljavaju ljudi koji žele nešto mijenjati, koji žele bolje, koji ne posustaju na prvu loptu i koji su spremni ostvarivati svoje snove koji postaju ciljevi.

U mom selu ima puno sanjaoca, svi bi željeli biti bogati i ništa ne raditi. Ovo drugo pomalo dosežu, a ovo prvo im i nije tako važno dok je ovo drugo u prvom planu. A nekad nije bilo tako, njihovi roditelji su imali isto snove. Nije im to bilo veliko bogatstvo i nerad, već sretan i miran život, dostojanstvena  egzistencija i zato su radili, puno su radili. Polje su obrađivali, vinograd,masline, malo se bavili turizmom, a malo radili u škveru. Polje su većinom prodali za neki noviji auto, vinograde i rad sa zemljom su opustili. Reći će vam: ne isplati se.  Škver polako propada, to je evropska paradigma – uništi konkurenciju i vladaj. Sve adute stavljaju na turizam, stare sobe pretvaraju u studije i nude ih za 50 eura i više. Kad stranci ne žele to platiti, beštimaju, ljute se, svi su stranci tad najveća štedljiva gamad. A nitko od njih ne pomisli, koliko mora taj stranac raditi za tih 50 pišljivih ojra koje može potrošiti samo na noć. Da ne govorim o gradskom parkingu koji je skuplji od bilo kojeg parkinga u najvećem evropskom gradu, sladoledi, plastičnjaci  sa štandova, fast food prigristi, sladoledi, piće,… Za onih pišljivih deset dana mrcvarenja na plaži, gužvanja po cesti i neljubaznih domaćina, prosječan  turist potroši više nego što je planirao. Što će nam takvi turisti, mi želimo one bogate? Eh, onih bogatih je tek 1% i kad gledaš način života u tom razvijenom zapadu i našem trećesvjetskom balkanu, mi smo puno puno bogatiji od njih i nikad si oni ne mogu priuštiti tu 'lakoću bivanja' sa kojom mi tako vješto operiramo stoljećima.  

A mi ih beštimamo i ljutimo se kad nam ne žele ostaviti svoje teško stečene novce u nekoj privatnoj tvrtci gdje rade od jutra do večeri. Dok mi, krajem sezone zatvaramo butige, da ne plaćamo prireze, poreze, davanja, zemlju ne obrađujemo, nju prodajemo jer ... se ne isplati. Pa kad se osvrneš po cijeloj državi, ispada da se isplati samo krasti. A to vrli političari znaju najbolje i kako onda da običan puk bude išta bolji. Primjerima se najbolje odgaja, a u tome smo stručnjaci - u slabim primjerima. Zato me je čovjek oduševio jer je želio bolje, jer je želio uvesti dobre prakse koje je vidio na svojim putovanjima, koje je proučavao, učio se jer je pomislio na budućnost, ne samo svoju osobnu, sebičnu, već šire, svoga kraja, svojih mještana, pa čak i onih turista što ih želi lijepo ugostiti, da se dobro osjećaju, da se vračaju. Ne puno novca, ne zato jer se to isplati, već svojoj obitelji zagarantirati opstanak, egzistenciju i rad. Na kraju krajeva, koliko god se mi oduševljavali Los Angelsom, svjetlima grada i Bulevarom bogataša, novac ne čini čovjeka Čovjekom, već rad. Ljudi će se možda družiti sa vama i imati ćete trimilijone fejkbuk prijatelja, ali to vam neće donijeti poštovanja i uzdići vam cijenu. Kao sa dionicama, umjetnim papirima koji drže neko bogatstvo, a preko noći mogu postati nevažni papiri. Pravu cijenu će vam dati vaš rad, pravo poštovanje ćete postići svojim djelima.

Poslije večere nas je odveo pokazati svoje seosko imanje. Bio je to skup starijih zbijenih  kamenih kuća, koje je renovirao bez ziđanja, betoniranja i asfaltiranja. Unutrašnjost je bila decentno uređena, sve u starinskom stilu, bez velike pompe sa svim modernim sadržajima bez nepotrebnih kičeraja. Poseg u okoliš je bio minimalan, sve je bilo kao nekad, a ipak prilagođeno modernom turistu.

Zbijene kamene kuće, negdje u brdu, daleko od mora. A danas, prvi red do mora – must have.
»Kako je to nekad bilo?«

»Ljudi nisu mogli sagraditi kuću gdje su htjeli. Već je zajednica u kojoj su živjeli odlučila gdje će se graditi kuća i pri tome mu je pomogla. Nije bio potreban zakon prostornog plana, već je na djelu bio zakon zajednice. Zajednica je odlučivala, a onaj tko je zanemario zajednicu i pokušao samovoljno gurati svoje, zajednica mu je uskratila pomoć. A bez zajednice se nije moglo preživjeti.«

I danas smo ljudi povezani, i danas bi morao djelovati zakon zajednice jer omogućava održanje sviju nas. No, dok pojedinci misle da je njihova volja nad voljom drugih ljudi, njihovo pravo dobiti nad pravom svih ljudi, sebičnost nad skrblju, sloboda nad kompromisom, ... zajednica će polako odumirati, obitelji, pa tako i ljudi.

Trajno očuvanje života, programi koje financira eu u tim slučajevima izgledaju kao znanstvena fantastika. Pojedinci kojima je stalo da svi dobro živimo, da preživimo, da se brinemo ne samo za svoju dobrobit, već za dobrobit sviju, da skrbimo za starije, da odgajamo djecu, svi mi… a ne samo oni koji su plaćeni za to i da stvaramo, radimo zbog zajednice, a ne zbog isplativosti,.. takvi pojedinci su u našem društvu ismijavani. Kao don Kikoti koji se bore sa vjetrenjačama jer je zakon novca jači. Jer se može graditi i raditi prvi red do mora, devastirati trajno obalu, onečišćavati vodu, zrak, anarhizirati slobodu, brinuti se samo za sebe i svoj komoditet, sve se to može, što novcem, što prijetnjom, što potkupljivanjem, što nemarom. Nema nikakve kazne, ni od zakonodavne institucije, ni od savjesti ljudske, pa čak ni od božje kazne, a svi u prvom redu crkvenih zvona.
 

Zakon zajednice je ono o čemu bi morali razmišljati. To što činiš drugome, činiš sebi, činiš svojoj djeci, svojim unucima. Svako tvoje djelo ili nedjelo utječe na razvoj ovog planeta, na svijest ljudi. I nije dovoljna samo riječ, napisan zapis na nekom portalu, već primjer. Svojim primjerom pokazati da se don kikotstvo isplati na duži rok. Možda nije isplativo sad, možda neće donijeti bogatstvo, ali će vašoj djeci ostaviti primjer dobre prakse i mogućnost trajnog očuvanja prirode, ljudi, odnosa.

AC

»Hajmo na kavu!« Kad god bi željele u miru popričati, sa Verom bi izašle u bližnji kafić na domak kuće. Njena mama je bila stara, slabijeg vida i sluha, ali je zato znala skupljati informacije. Da je u kojem slučaju Cia čula za nju i uposlila je, gdje bi joj bio kraj. Ne Verinoj mami, već ciji. Žena, iako je bila stara i sa svojim oronulim organima posustajala, neki dio njenog mozga koji je znao uočiti pravu informaciju i iz nje stvoriti priču, radio je kao najbolji Švicarski sat. Zato bi povremeno otišle na »kavu« tek dvadeset metara od kuće. Tamo se je skupljala lokalna ekipa, ekipa  za razgovor.

 

Jolanda je sjedila sama za stolom, sa novinama i čašom vode, zatopljena u svoje misli.

»Vidi ženu, peti misec, ko bi reka,« rekla je Vera i mahnula u pozdrav.
Da, ko bi rekao, stomačić joj se nije ni nazirao. Zagledavši se u njene oči, prepoznah onu tugu, onu trudničku tugu što se javlja niotkud, potaknuta hormonima ili tek nekom nevažnom riječju ali zbog mozgovnog hiper rada biva pretvorena u veliku riječ. A uz to, na nebu je u tim danima strašio pun  mjesec. Ako utječe na plimu i oseku, kako neće na trudnicu punu vode i tekućina.
 
Pozvali smo je da sjedne sa nama.
»Hvala, ostati ću ovdje, paše mi.«

 Nasmiješih se, samoća je u tim stanjima ponekad puno bolje društvo nego družina »dobronamjernih savjeta«. Mijenjaš se, ne samo tvoje tijelo, mijenja se tvoje doživljavanje, percipiranje, tvoja psiha, sav si užurbanoj promjeni, a svijet oko tebe ide svojim sporim tijekom. I dok se svijetu oko tebe nikamo ne žuri, malom biću ispod tvoga srca žuri se pogledati suncu u oči. Svjestan si da moraš puno toga napraviti, pripremiti, srediti, a svijet oko tebe teče svojim sporim tokom. Kao da si u nekoj vremenskoj kapsuli koja ide brzinom većom nego što se inače gibamo. A ljudi oko tebe se smiješe, kimaju, nešto pričaju, a ti i ne čuješ, tek  pojedine riječi bilježiš, pojedine se zalijepe za tebe, pa te prate, neke te ugrizu, a rijetke te umire.

 Jolandino bježanje u osamu bilo je kao pauza za odmor u svijetu bujice riječi koje te u biti i ne zanimaju. Savjeti postaju trivijalni, a ipak ih upijaš jer se lijepe, a ljudi… Čudni stvorovi, tako rado govore loše vijesti, tako rado pričaju o negativnim iskustvima, straše primjerima tipa: od prijatelja prijatelj je to tako i onda znaš… Pune ti glavu nepotrebnim informacijama, strahovima, a da nisu svjesni ni djelića trenutka koji se dešava u tebi, dok pokušavaš spojiti svoj unutarnji i taj pričljivi vanjski svijet.

 »Ako se predomisliš, dođi kod nas.«

 Naručile smo kavu. Slušala sam priče koje su prolazile mimo mene, ne sjećam se da sam nešto pričala, ali sam komentirala, onako uljudno, kao zainteresirano. Bilo mi je važno pratiti neke nevažne priče, da ne mislim na svoju koja me danima opterećuje.

 
»Ipak te moram nešto pitat«, prišla je k našem stolu.  »jesi ti radila amniocentezu?«

Sjela je za stol sa onim izrazom na licu koji je govorio, groza.
Nasmiješila sam se joj: »Šokiralo te, a? Onako, psihički te dotuklo.«

»Da, da« konačno je mogla nekome ispričati: »kad su krenuli sa onom iglom prema glavi mog djeteta…« iz nje je izlazila bujica promiješanih riječi u kojima si mogao naslutiti strah, izgubljenost, nerazumljivost i zgroženost.

 »Ja sam se za taj 'poseg' pripremala. Sve sam pročitala, pogledala sam si film, preletila forume. Većinu je zanimala samo bol, neki su govorili da boli, neki da ne, ali nitko nije spomenuo ono najvažnije – psihički šok.«

»Upravo to«, jedva je dočekala. Znala sam o čemu želi govoriti. I ja sam tad htjela sa nekim podijeliti tu zebnju, ali nije bilo nikoga sa sličnim iskustvom.

U toj sobi, u kojoj je šest žena ležalo dva sata poslije 'posega', koji je trajao tri do pet  minuta: namaži, ocjeni, ubodi, izvuci i slijedeća, odzvanjala je tišina. Njihovi muževi su čekali negdje vani, a one su šutjele. Svaka u svojim mislima. Kad bi ulazile, na obrazu bi im se vidio šok koji je oduzimao riječi. Ulazile bi sa mužem i sa sestrom, mužu na kratko potužile, a onda bi on morao izaći, ostale bi ležati u tišini sa drugim pacijenticama. Zanijemile. Jedna je zaplakala. Ipak je to bio šok, o kome nitko nije govorio, pisao, gdje nitko nije znao ili htio tim mladim ženama objasniti zašto se tako osjećaju. Prestrašeno, tužno, ljuto i zabrinuto.  I to još nije bio kraj, kalvarija iščekivanja se je tek nastavljala.

 Taj dan je doktorica kasnila. Možda je to bio običaj, možda iznimka, nikad nećemo znati. Svi su bili naručeni u isti sat. Sedam i četrdeset pet. Popisali su ih i poslali u čekaonicu na četvrtom katu. Došle su sa svojim muževima. Onako izgubljeni,  obadvoji bi sjeli i čekali što će se desiti. Nitko nije dolazio. Čekali bi satima, u jedanaest je došla doktorica. Neki parovi su vrijeme kratili tihom pričom, neki su šutjeli, listali po brošurama na stolu. U torbi mi je društvo pravio Kant, a inače sam bila potpuno sama.  

 Puno puta mi kažu da sam hrabra, ali hrabrost nije moj izbor, ona mi je nametnuta. U nju sam ubačena kao u vodu, plivaj ili potoni. Moj gen za samo očuvanjem je radio sam od sebe, nije dopuštao potonuće, morala sam plivati u svim uvjetima, pa svidjelo se to meni ili ne. Nije bilo uzmaka, nisam mogla reći, ali… I tako sam postala hrabra, a duboko u sebi sam bila prestrašena i napuštena djevojčica od tri godine koja sjedi na svom kovčežiću i čeka da je roditelji povedu sa sobom. Kao da se ništa od tada nije promijenilo. Imala sam samo četrdeset godina više i ponašala sam se odraslo, razumno, samouvjereno, hrabro, sa osmjehom,… dok je ona djevojčica u meni plakala, potiho, nečujno i skriveno i šaputala u sebi 'Hrabrost je moje ime'.

 U jedanaest je došla doktorica. Poslije ispunjavanja papirologije, obiteljskih bolesti, anamneza, roditeljskih poziva, zanimanja i zdravstvenih stanja, ostalo je još par izjava koje je trebalo potpisati. Bile su to zaštite medicinskog osoblja, zaštite medicinski lobija, zaštite birokracije pred hormonalno poremećenim mamama. Svečano potpisujem da mi je jasno da ovaj 'poseg' ne mora ništa značiti. Rezultat pretrage može biti točan, a i ne mora. Potpišite da ste to razumjeli i da nas ne možete kriviti ako što krene naopako. Rezultate možete dobiti za tri do četiri tjedna, a ako želite prije, doplatite dvjesto eura i za sedam dana vam dolaze rezultati. To vam je zbog laboratorija, jer treba toliko vremena da svi mikrobi sazriju za očitavanje, a ovi doplativi, e tamo vam imamo posebne ubrzane uvjete za mikrobe, pa je moguće doći prije do rezultata. Roditelji, koji su imali sve ostale pretrage rizične, nisu ni pomišljali, nadodali su još 200 eura onim 400 što ih plaća zdravstveno, ali samo ako ste stariji od 36. U protivnom sve ukupan zbroj troškova snosite sami.

 Kao po tekućoj traci smo ulazili u ambulantu, gdje je doktorica-primarij instruirala mlađu kolegicu. Jedna sestra je zapisivala, druga se je ljubazno nagnula i šapnula »ništa neće boljeti, čak manje nego igla u zadnjicu«. Ooo, to sam znala, kao dijete sam bila kao one spužvice u kojoj stoje igle, pribadače za šivanje. Bila sam prvi glas sela, kad bi mi penicilini davali. A davali su mi ga redovito. U onoj maloj prostoriji u prizemlju, nadograđenom pridodanom dijelu ambulanti, koji su poslije ovog zadnjeg rata srušili. Na tom mjestu danas nema više ni bolnice, ni igala sa kojima su me strašili. Susjedi su mi onako malu stalno zafrkavali da imam fibru  jer imam džepove, pa sam mojoj babi parala mozak sa idejom da neću nosit hlače koje imaju džepove, da neću ni takve haljine, da sve mora ušiti. Džepa nije smjelo biti!

 Četrdeset godina poslije, imala sam džepove, nisam imala fibre i iglu su mi gurali u područje stomaka. Doktorica, koja je oko vrata nosila izraženi komplet ogrlica, u nekoj bijeloj domaćoj majici na V izraz i suknji, koja se je onako uska i pripijena povlačila iznad koljena , nagnula se sa svom svojom težinom na moje bedro. Nije  bila lagana, imala je preko šezdeset godina i preko osamdeset kila. Morala bi biti simpatična, a više mi je djelovala mesarski. Da mi vrijeme prže prođezamišljala sam priču, da je kći mesara koji su sve svoje imanje uložili u njeno školovanje, a sad je primarijus u najpoznatijoj bolnici, stručnjak na svom području, ugledna, cijenjena, poštivana, na simpozijima zapamćena,…  No, iz svoje mesarske kože očito nije mogla. Nagnuta na moje bedro, šetala je ultrazvukom po trbuhu, objašnjavala mladoj kolegici kako je to radila prije trideset godina, kad nije bilo svega toga. Nijednom me nije pogledala, nije rekla ni dobar dan, ni be, ni me. Za nju sam bila jedna obična trudnica u nizu hormonalno poremećenih mama. Na ekranu sam mogla pratiti što radi.

 Sa iglom je krenula prema glavi mog djeteta. Ustuknula sam od groze. Sestra je krenula crpiti tekućinu ali nešto nije išlo. Sa svojim tijelom mi je prekrila ekran i nisam znala što se dešava. Ljutilo me, a  kroz glavu su mi prolazile misli:  Jeli ona Mesarka sa onom igletinom pogodila moje dijete, jeli mu što žao činila,…? Osjetila sam kako miće iglu, kako je vrti, zabada drugamo, sestra je govorila da ne može doći do tekućine. Jedino što sam vidjela na tom ekranu su bile minute, najdužih pet minuta zabadanja igle u moje tijelo, a da nisam znala što se dešava sa mojim djetetom. Ni slova objašnjenja, ničega. Doktorica Mesarka je diktirala neke podatke sestri, koja je zapisivala, objašnjavala nešto mladoj kolegici, izvadila iglu i skinula rukavice. Sestra mi je pomogla da ustanem i odvela me u  »šok sobu«.  Opet ni pogleda, ni be, ni me. Samo broj na brojčanici zabodenih igala.

 Jedva sam stajala na nogama, bilo mi je loše i osjećala sam mučninu, plakalo mi se od šoka, ali pomislih da ipak imam više od četrdeset godina i nema prostora  za suze, one su isplakane u tim ranim napuštenim godinama.
 

Sestra me je pitala, jesam  li uredu? Boja mog lica joj je odavala odgovor. Pitala me jesam li išta taj dan jela, pila? Otkimala sam. Jer u bolnicu se ide na tašte, tako su rekli. Rekli su isto tako da to brzo ide, pa sam računala kako ću se poslije najesti. Pitala me jeli tko došao sa mnom, opet sam otkimala. 'Kako, sami ste došli, jeste ponijeli sa sobom hranu, vodu?' Gledala sam je u čudu. Nisam mogla ništa govoriti, a u meni je glas govorio, 'ali rekli su da će to biti brzo gotovo, a do kuće mi je deset minuta hoda'. Jedino što sam smogla pitati je bilo, kad smijem doma?  

 Prvo sam morala malo odležati. Dok me je vodila prema sobi, stalno je ponavljala, a sami ste došli… Ne, samom je i tristo pedeset patuljaka.
Naravno, to joj nisam rekla. Onako začuđena me je spremila u ležaljku i natočila mi čaja, onog bolničkog. Šipak, berba tkoznakoja, sa malo šećera. Još uvijek bljutavog ukusa, sjećam se još iz bolničkih dana. Zašto od svih tekućina koje čovjek može piti, u bolnicama uvijek imaju isti ukus čaja?!  

Ležala sam tamo, sama sa svojim mislima, i sama.
Za mnom su na pet minuta ulazile druge, svaka sa specifičnim izrazom na licu, izrazom šoka, na rubu suza, neke su i plakale. Trebalo je odležati još dva sata u toj mučnoj i polu plačljivoj tišini, u sobi punoj hormonalno poremećenih žena.

 Zato sam znala kroz što prolazi Jolanda. Psihološki šok, i sama je bila zgrožena  nad slikom igle koja ide prema glavi djeteta  i brigom za rezultate. Znala je i sama da treba čekati tri do četiri tjedna ali ipak je pitala u koliko dana sam dobila rezultate. To čekanje, strepnja, dok vam kroz mozak prolaze svakojaki scenariji, izgleda kao loš scenski komad. Na sve se spremite, čitate, očekujete i čekate ali u tom čekanju ne možete sa nikim popričati jer ljudi ne razumiju. Nisu prošli na svojoj koži, ne znaju kako se osjećate. Govore vam, sve će biti uredu. Duboko u sebi i vi to znate, ali još uvijek vam pred očima slika igle, sve pročitane priče i čekanje na rezultate. Rekla sam joj, onako kako su i meni rekli, kao da nisam prošla to iskustvo,  glupasto je iz mene izletjelo: »Bit će sve dobro. Samo pozitivno misli“.

 »Pa nisam glupa, racionalna sam. Sve znam, dakako da mislim i da znam kako treba misliti.«

Nasmijala sam se, jer kao da sam čula svoje riječi. Išla je kroz istu fazu. Soljenja pameti, glupih savjeta:  pozitivno misli, koncentriraj se na dijete, odmisli sve drugo, …  kao da će to umiriti nemir i strah, kao da će riječi pružiti zaštitu i sigurnost. Trebala je nešto konkretno, nešto što bi je umirilo. A to je onaj papir, koga očekuje i još ga mora dva tjedna čekati. Najduže čekanje u životu. I ništa nije mogla učiniti, a to je bilo najgore. Neizvjesnost.

 Tad možda tek shvatimo kako nemamo baš velikog utjecaja na život, da postoji nešto na što ne možemo utjecati, rezultat. I što je mene u cijeloj mojoj priči tad frustriralo je bila i ona izjava koju potpisuješ, da su rezultati ovakvi i onakvi. Puno puta sam se pitala, jeli stvarno AC tako potrebna kad ne mogu garantirati rezultate?  Kažu da je to najsigurniji način za rezultate, najbolji način. Možda je u danim uvjetima, ali u Kini su radili već drukčije pretrage koje nisu uključivale guranje igle prema glavi djeteta, koje nisu uključivale rizik spontanog poslije,…

 Puno puta sam se upitala i koliko samo stvarno napredovali, kao čovječja vrste? Istina, danas možeš pratiti razvoj svoje bebe dok su naše mame mogle samo strepiti devet mjeseci da bi onda konačno  vidjele stanje svoje bebe. Danas je sve drukčije. Kažu ti  što smiješ, što ne smiješ, što je dobro, što loše, dijete vidiš na ultrazvuku, trudnoća se redovito prati i zbog toga si nekako sigurniji. Iako, ja bi uzakonila jedan mali UZ za kućnu uporabu da hormonalno poremećena mama može u svakom trenu gledati što malac čini, jeli ok i tako to. Ah, mama kao mama, brige nikad dosta.

 Tehnika je uznapredovala, a kako je sa našim odnosom do ljudi, kako je sa humanošću, kako je dostojanstvom pacijenta?

Važno je da su muški osvojili mjesec, zabili zastavicu u tlo mjesečeve rupe, važno je da se tuku za nebitne komadiće zemlje i da se busaju o prsa o svojim velikim nacijama, a izmiješani su bolje od svakog milkšejka. Važno je da su iznašli bozon, da znaju računati nerealne brojeve, a ne znaju pomoći realnim ženama.

 Realnom čovjeku je preostala nerealna tehnologija, dok smo ljudske odnose, brigu, skrb za drugoga srozali u rubriku slomljena srca. Od novog vijeka radimo na razumu, na mozgu, na zakonodavstvu znanosti, pa smo zaboravili na čovječju narav. Koja bi po mome, kad bi ljude srcem učili da nisu vuk vuku, možda stvarno znali odgojiti bolje i razumnije generacije. Jer ovo suvremeno skrivanje oko razuma, tehnologije i napretka, samo je muško pokazivanje mišića i ovladavanje svijetom, a boje se obične bebe.

Pala sam u smijeh, kad je Jolanda našu poslijepodnevnu kavu zaključila poslije debate o muškarcima- očevima, riječima : »Njima je važno da čašćavaju kad dobiju dite i da nosi njihovo ime, a svi strahovi, strepnje, brige i zaštita je na majci. I onda kažu – razmazila si ga. Kako ga i ne bi, kad sam se toliko namučila sa svim strahovima.«

Opće prihvaćeno je mnijenje da žene traže sigurnost i zaštitu. Naravno, da je traže, jer zbog Grimovih priča sa hepi endom, vjeruju da će doći vitez i izbaviti ih zatočene iz kule. Ja ga takvog još ne upoznah, a kad ću… E to je za neku drugu priču. Nerealnu priču.

No, što bi bio svijet bez priča, snova i nadanja, samo razumsko matematička formula jednog vještog topnika koji zna izračunati koordinate pada. Na svu sreću, život je ipak složenija priča istkana iz srca, puna nepoznanica, čuda i rijetkih trenutaka.

čempres

I opet sam dite i idem u duboko…

Šetajući uz obalu starog kupališta, gledala sam na drugoj strani čempres. Odavno me je prerastao, i zgradu isto tako. Stajao je onako neugledan, nevidljiv, a ipak je svojom gordošću prerastao kvart u kojem sam živjela. Dida ga je zasadio, sad ima više od četrdeset godina. Nitko ne skrbi o njemu, nitko ne mari, kao da ne postoji, … A on postoji, taj čempres, jedini bliski rođak u gradu moje mladosti. U gradu kojeg smatrah domom, kojem se vračah godinama, kojeg voljah i sanjah kako ću se jednog dana vratiti korijenu čempresa.

Gledala sam taj čempres sa tugom koja mi je obavila srce i danima nije izlazila. Težina tuge se je zavlačila u moje pore, nesvjesno i potajno. Tjerala sam je neuspješno. Dolazila je u danima samoće, dolazila je u danima koje nisam željela, a ipak su bili tu. Kao što je bila i spoznaja, da je moja mladost prošla. Ne ona rana, ona sretna, ona bajna, iz doba malog pogleda na veliki svijet, iz doba šarenih slika i smijeha, već ona mladost o kojoj svi pričaju, ona zrela, ona koja traje i nije tako šarenoliko bajna.

»Gospođo, vi ste u tim godinama, to je normalno.«

U određenim godinama postaje normalno da mladost prođe. Kao rok trajanja zastarjele čokolade, koju nitko nije pojeo jer je bila dobro skrivena. Ja sam se osjećala još pogodnom, slasnom i slatkom. Ali rok trajanja je govorio:  »Gospođo, vi ste u godinama.«

Kako se sa tim suočiti, kako se suočiti da je rok prošao, da je trajanje ograničeno, da mladost nisu više ružičasti snovi i da je grad moje mladosti daleko od onog sna o kojem sam godinama sanjala. Grad moje mladosti je bio „u tim godinama“, kao i ja. Jedino je moj čempres, koji je bio u istim godinama, odolio vremenu. Istina, malo je usahnuo, ogolio se, zamro u svom sjaju, ali ipak je gordo stajao i govorio mi priču o ljubavi, dubokoj, iskrenoj i bezuvjetnoj. O ljubavi kakva može bit jedino ljubav roditelja: jer baba i dida su upravo to bili u tim danima.

Kad sam rekla da bi možda otišla studirati u Ameriku ako dobijem stipendiju, onako, čisto teoretski, izrečena rečenica "pobrinut ćemo se za dijete" mi je danima odzvanjala u ušima. Ta opcija u mom mozgu nije bila niti pod 'razno'. Otkad je dijete postojalo, bili smo ja i on, bilo kuda - Kiki svuda. Šokantna izjava se mi je urezala u lijevu sinopsu. Kakva misao, kakva pomisao! Moje dijete ide sa mnom! Tad sam konačno znala tko je bio misaoni tvorac ideje da odrastam kod dida i babe, a ne sa roditeljima koji, istina, su radili u različitim gradovima, bez stana i krova, čekajući bolji trenutak za sve nas.

Ne treba čekati bolje trenutke. Treba koristiti svaki trenutak, jer u protivnom čokoladi preteče rok trajanja. Moje dijete će ići sa mnom, rekla sam svom ocu. Djetetov otac je čekao pravi trenutak. I dok je on čekao, ja nisam imala vremena, meni je vrijeme prolazilo. Brzo. Ponekad mi se činilo da čak prebrzo ide mjesec za mjesecom. A otac je čekao. Možda je čekanje dobro, možda je čekanje ljekovito, možda je čekanje pametno. U životu nisam znala čekati jer se čekanje nikad nije dočekalo. Ne  zato jer ne bi mogla čekati, već zato jer sam predugo čekala i odjednom sam bila »gospođo, vi ste u tim godinama.«

Čekala sam roditelje na vratima, čekala sam partnere, čekala sam upise, spise, ispise, … čekala sam rezultate, nalaze, strahove ... Cijeli život sam nešto čekala i onda je prošao rok čokoladi, a da je nisam okusila.  Zato sam prepustila čekanje, neka svatko čeka po svom očekivanju. Ni čekala ni očekivala, pustila sam da prođe. Prestala sam spašavati situacije, prestala sam upozoravati, prestala sam govoriti jer sve je bilo uzalud. Ljudi su voljeli čekati, a život je prolazio. Mjesec za mjesecom, svaki dan je donosio promjenu. Nevidljivu, nečujnu i tek mali tektonski pomak u promišljanju i doživljavanju. I dok čekamo, svijet ne čeka, sve se mijenja, sve ide svojim tokom. I onda se desi…

I pitamo se začuđeni, kako se desilo? A desi se, dok čekamo, nevidljive sile pletu situacije koje donose naše čekanje na vidjelo, obično u obliku, koji nismo planirali i onda se pitamo, kako se to desilo? Moje pitanje više nije: kako se desilo?,  već: kako sam se snašla u situaciji da se desi, uz sve mjere predostrožnosti? Kako se je moglo to meni desiti? Ali kako kažu – dešava se i u boljim porodicama. Mislimo da smo gospodari  svojih života, tako gordo i bahato se busamo o prsa da smo mi to i to stvorili, ali mi smo tek mali pomak koji može utjecati na to ili ono, dok se neke stvari dešavaju mimo nas. Upravo zato da nam pokažu, kako smo mali i kako malo uistinu znamo. A pravimo se veliki, iskusni i mudri, jer smo „u tim godinama“.

A godine su samo brojevi, koje brojimo a rijetko i živimo.

Ponekad na neke situacije i događaje ne možemo utjecati, ponekad možemo. Prava je mudrost znati razlučiti koji su koji, kad reagirati, kad propustiti. Odlučila sam se propustiti. Pustiti da ide svojim tijekom vremena, pa što bude.  Nije mi sličilo, da prepuštam kormilo svoga života slučajnim situacijama. Radije sam voljela uraditi sve što je u mojoj moći, pa čak kad bi i situacija krenula u drugom smjeru, znala sam da sam dala sve od sebe i da nije bilo više u mojoj moći. Zato me je toliko više frustriralo to čekanje, to prepuštanje situaciji koja se je odlučila krenuti svojom smjerom

Prihvatiti situaciju. Teško sam prihvaćala. Neke stvari jednostavno nisam mogla 'provariti', kao na primjer saznanje da čokolada  nije jestiva, da možda ne smijem, da nije za mene, da … Tisuću i jedan 'da'. Onih tisuću sam mogla sama pred sobom nekako opravdati, uvjeriti se, ali onaj jedan, onaj samo jedan, on je stvarao pomutnju i sumnju.

Tako je bilo i sa gradom moga djetinjstva. Dok sam hodala obalom mora, starim gradskim kupalištem, postalo mi je jasno, da sam sve ove godine rasta moga čempresa, gradu pridavala osobine koje nije imao. Da sam ljubav koju sam u djetinjstvu osjećala do ljudi koji su me voljeli, tako naivno djetinje i idealizirano transferirala na svoje prijatelje iz djetinjstva, svoju ulicu, svoja skrovišta i sve one igre pune smijeha. U svemu što sam susretala u gradu, u ljudima, gledala sam kroz oči ljubavi te bezuvjetne ljubavi.  Svu svoju mladost sam gledala roza obojenu dugu grada. A grad je cijelo vrijeme bio sivo žut.

Grad nije uzvraćao ljubav, ljudi su bili specifični, ali tipični ljudi toga grada i nimalo nalik mojima didi i babi. »Gospođo, vi ste u tim godinama« me je otrglo iz jednog sna, sna o mom gradu, o povratku, o ljubavi, o dobroti, o toplini,… »Te godine« su pokazala da grad nema ništa od onoga što sam ja nosila u sebi. Ima neke druge boje, neke druge snove, ali ne i moj san.

A moj san, iako su ga ubijali, poništavali, omalovažavali,… čak sam ga i sama pokušala racionalizirati i uskratiti mu svu idealizaciju, nije umirao. On je bio jedino trajno i nesalomljivo u meni, on je bio prisutan i kad bi me uvjeravali da toga nema, da sanjam nemoguće, … Bio je utkan u moj dnk, u koricu moga čempresa koje je stajalo neprimijećeno a stameno usred moga kvarta i pričao priču o ljubavi.

Iako sam bila u »tim godinama«, istrežnjena od opijenosti gradom svoga djetinjstva, izgubljenih nadanja, osakaćenih snova i bez vjere u ljude, ipak sam sanjala, da negdje postoje mjesto gdje bih željela živjeti okružena dobrim i toplim ljudima, sućutnim i hrabrim, daleko od vanjštine voštanih figura, interesnih prosperiteta i susjedskih naklapanja. Negdje, gdje je ljudima stalo do čovjeka, negdje gdje ima istinske i prave ljubavi, topline i brižnosti, negdje gdje su se ljudi spremi boriti za dobre stvari. Negdje, gdje ljudi žele postati boljima i spremi su za to i nešto učiniti.  

I dok sam šetala tom starom šetnicom, pomislih da možda još uvijek nisam »u tim godinama« jer ipak još uvijek postoji u meni  ta djetinja nada, taj idealizirani kutak kojeg želim dosegnuti i domoći se bezuvjetne ljubavi među ljudima, stvoriti jedan sretniji i bezbrižniji svijet. Jedino što je bilo »u tim godinama« bila je spoznaja da grad mog djetinjstva nije taj kutak, da nikad neće ni postati , da su ljudi takvi kakvi jesu, ovakvi i onakvi, .. i ako želim svoj kutak pod nebeskim svodom, mogu ga jedino stvoriti za one koji sanjaju isti san, za mene i dijete.  Bar dok je dijete.

 Čekanje tu ne pomaže, jer rok trajanja ističe, čak i ljudima, a ne samo čokoladi.

 

 

Riječi

"Koliko krivih rici pobigne kroz zube
a ko ce ih stic
ka i perje baceno u vjetar
ne mos pokupit, a ucim se kupit

U svemu sad moram naci nesto lipo
i reci zivote - dobar ti dan"

Riječi su samosvoja bića i imaju svoje živote, ponekad nam se čini da smo njihovi roditelji, pa ih stvaramo, a ponekad nam kao nestašna djeca bježe ispod pera, ponekad nam preokupiraju svaku misao, svaku toplinsku ćeliju, pa nas ne puštaju, kao osvajači rastvore svoj šator usred našeg srca i govore mimo nas. I upravo taj govor, govor iz srca, sama ispovijest riječi bez našeg sveznajućeg uma i uplitanja, je najljepša igra naše osjećajnosti i zahvalnosti onome što bješe prvo.

Riječ.

Koliko puta mi se čini da je zanjemila, da nema ništa više reći, pa ipak noću govori, priča sama sa sobom u tišini svijeta, u sjaju svojih dnevnih svjetala, sama. Priča sebi o sebi za sebe, a ja je slušam i mislim, kako moram zapamtiti to što govori. Ujutro, kad se probudim, ona je već sve uredno pospremila za sobom i nije ostavila ni slovo. Ponekad mi je žao jer je ta vrijedna spremačica sakrila te predivne riječi, a ponekad mi je drago jer je odbacila tužna slova. A ljudi, godinama smo postali programirani, odbacujemo sve ono što nam se ne sviđa, učeni da govorimo pozitivno, mislimo pozitivno, ne osjećamo, samo govorimo,a riječima ne dozvoljavamo da budu samosvoje. Ipak, ponekad nam pobjegnu. Izmigolje se ispod cenzure našeg razuma, sakriju se u ćeliju osjećajnosti i izađu kroz otkucaj srca.

 

A ne dozvoljavamo srcu, ne dozvoljavamo toplinu, jer je puno lakše, jer je puno prihvatljivije, jer je puno razumnije,… biti nešto što drugi očekuju od nas. Prilagoditi se svijetu tako da ne strčimo, da ne odstupamo od nametnutih zakona, da se povodimo za većinom, .. I onda u toj svojoj kapitulaciji volimo ukazivati na druge, smiješiti njihove pokušaje ostati i postati jedinstveni, svoji,… Svrstavamo ih u grupe, etiketiramo ih samosvojnošću, osjećajnošću, čudnošću, neprimjernošću. Da, neprimjerni su za nas. Jer mi pripadamo većini onih 'pravih', a ovi pojedinci, kao rijetke ptice, kvare red i nered ovoga svijeta. Tad ptice ušute. Tad i riječi ušute. I najbolje je naspram vike izabranih pravih - zašutiti. Prava riječ zna razumjeti tišinu.

 

Tišina riječi ponekad govori više od njih samih. Tišina je jača, bolnija. Tišina je rječitija. Nema riječi koja se ne rodi u tišini. Tako su i moje riječi dugo tihovale, Odbjegle pred zaglušujućom bukom svijeta, pa poneka pomislim, gledajući ih onako kao roditelji – zar moje riječi trebaju dijeli svoje živote sa svima? Sa onim dragima su toplina ispisana poezijom dodira, a sa drugima su posramljena djeca koja misle da krivo govore. Pa ipak, govorim im da moraju izaći na sunce, isploviti iz sigurne roditeljske luke, da moraju kročiti u novi dan. I reči jednostavno „dobar dan“.

 Zašto? Možda zato, i jedino zato, jer su riječi jedine koje povezuju ljude. Bez riječi smo ništa. Ne postojimo. Kad šutite ljudi vas ne primjećuju, ljudi vas gaze, ponekad vas i ne čuju. Jer puno je lakše ne čuti, ne vidjeti, nego prihvatiti glas koji dopire do vas. Kad ne čujemo, ne vidimo, o tome ne pričamo, te riječi ne postoje. Čak i savjest koja prigovara ima tonalitet, koji možemo stišati, isključiti, ne postojati. Jedino ljudi, kad govore, kad istisnu nelagodne misli i riječi u nutrini naše svijesti stvaraju postojanje, koje želimo zanijekati. Ne, ne želimo slušati, ne želimo čuti. I kad ti netko kaže „šuti“, ušutiš. Riječi prestanu postojati a sa nima i onaj kamenčić svijesti koji govori sa tišinom unutarnjeg nemira.

Zato je tišina jesenja, uvod u zimu, pad raznobojnog lišća i ocvast nada, u tijeku prirodnog kruga, prema miru tišine, a pred proljetnom bujicom rječitost. Jer  u tijeku vremena, kako proljeće dođe, riječi progovore drugim jezikom, novim, a ipak starim. Tad progovore nekome drugome, u novi dan.

 

Ponekad ta zima traje dugo, kao ovogodišnja zima. Trajala je do neki dan. Zima. Moja rječitost još nije propupala. Zaplela se u osobna previranja, u dileme svijeta i pitanje, zašto i o čemu blog? Što je to blog? Definicija kaže da je to diskusija ili neformalni zapis. Ja još uvijek nisam na čisto, što bi to bio blog. Razmišljanje, osobni zapis, izmišljeni lik, .. što se krije iza bloga. Kriju se riječi, one iz prve rečenice koje imaju svoje živote, koje moraju izaći, koje moraju svijetu ispričati priču o jednom postojanju. Lika, stvarnog ili izmišljenog, lika koji ima svoje riječi i po tim riječima postaje. Udahnjuje život u svoje postojanje dana, svakoga svoga dana do kraja života. I tako postojim, usprkos tišini i nevidljivosti. Postojim i to što ne pričam riječima, ne vidim se na opip, postojim i kolikogod zanijekali postojanje ne prisutnošću, ono postoji. Postoji u meni.