čempres

I opet sam dite i idem u duboko…

Šetajući uz obalu starog kupališta, gledala sam na drugoj strani čempres. Odavno me je prerastao, i zgradu isto tako. Stajao je onako neugledan, nevidljiv, a ipak je svojom gordošću prerastao kvart u kojem sam živjela. Dida ga je zasadio, sad ima više od četrdeset godina. Nitko ne skrbi o njemu, nitko ne mari, kao da ne postoji, … A on postoji, taj čempres, jedini bliski rođak u gradu moje mladosti. U gradu kojeg smatrah domom, kojem se vračah godinama, kojeg voljah i sanjah kako ću se jednog dana vratiti korijenu čempresa.

Gledala sam taj čempres sa tugom koja mi je obavila srce i danima nije izlazila. Težina tuge se je zavlačila u moje pore, nesvjesno i potajno. Tjerala sam je neuspješno. Dolazila je u danima samoće, dolazila je u danima koje nisam željela, a ipak su bili tu. Kao što je bila i spoznaja, da je moja mladost prošla. Ne ona rana, ona sretna, ona bajna, iz doba malog pogleda na veliki svijet, iz doba šarenih slika i smijeha, već ona mladost o kojoj svi pričaju, ona zrela, ona koja traje i nije tako šarenoliko bajna.

»Gospođo, vi ste u tim godinama, to je normalno.«

U određenim godinama postaje normalno da mladost prođe. Kao rok trajanja zastarjele čokolade, koju nitko nije pojeo jer je bila dobro skrivena. Ja sam se osjećala još pogodnom, slasnom i slatkom. Ali rok trajanja je govorio:  »Gospođo, vi ste u godinama.«

Kako se sa tim suočiti, kako se suočiti da je rok prošao, da je trajanje ograničeno, da mladost nisu više ružičasti snovi i da je grad moje mladosti daleko od onog sna o kojem sam godinama sanjala. Grad moje mladosti je bio „u tim godinama“, kao i ja. Jedino je moj čempres, koji je bio u istim godinama, odolio vremenu. Istina, malo je usahnuo, ogolio se, zamro u svom sjaju, ali ipak je gordo stajao i govorio mi priču o ljubavi, dubokoj, iskrenoj i bezuvjetnoj. O ljubavi kakva može bit jedino ljubav roditelja: jer baba i dida su upravo to bili u tim danima.

Kad sam rekla da bi možda otišla studirati u Ameriku ako dobijem stipendiju, onako, čisto teoretski, izrečena rečenica "pobrinut ćemo se za dijete" mi je danima odzvanjala u ušima. Ta opcija u mom mozgu nije bila niti pod 'razno'. Otkad je dijete postojalo, bili smo ja i on, bilo kuda - Kiki svuda. Šokantna izjava se mi je urezala u lijevu sinopsu. Kakva misao, kakva pomisao! Moje dijete ide sa mnom! Tad sam konačno znala tko je bio misaoni tvorac ideje da odrastam kod dida i babe, a ne sa roditeljima koji, istina, su radili u različitim gradovima, bez stana i krova, čekajući bolji trenutak za sve nas.

Ne treba čekati bolje trenutke. Treba koristiti svaki trenutak, jer u protivnom čokoladi preteče rok trajanja. Moje dijete će ići sa mnom, rekla sam svom ocu. Djetetov otac je čekao pravi trenutak. I dok je on čekao, ja nisam imala vremena, meni je vrijeme prolazilo. Brzo. Ponekad mi se činilo da čak prebrzo ide mjesec za mjesecom. A otac je čekao. Možda je čekanje dobro, možda je čekanje ljekovito, možda je čekanje pametno. U životu nisam znala čekati jer se čekanje nikad nije dočekalo. Ne  zato jer ne bi mogla čekati, već zato jer sam predugo čekala i odjednom sam bila »gospođo, vi ste u tim godinama.«

Čekala sam roditelje na vratima, čekala sam partnere, čekala sam upise, spise, ispise, … čekala sam rezultate, nalaze, strahove ... Cijeli život sam nešto čekala i onda je prošao rok čokoladi, a da je nisam okusila.  Zato sam prepustila čekanje, neka svatko čeka po svom očekivanju. Ni čekala ni očekivala, pustila sam da prođe. Prestala sam spašavati situacije, prestala sam upozoravati, prestala sam govoriti jer sve je bilo uzalud. Ljudi su voljeli čekati, a život je prolazio. Mjesec za mjesecom, svaki dan je donosio promjenu. Nevidljivu, nečujnu i tek mali tektonski pomak u promišljanju i doživljavanju. I dok čekamo, svijet ne čeka, sve se mijenja, sve ide svojim tokom. I onda se desi…

I pitamo se začuđeni, kako se desilo? A desi se, dok čekamo, nevidljive sile pletu situacije koje donose naše čekanje na vidjelo, obično u obliku, koji nismo planirali i onda se pitamo, kako se to desilo? Moje pitanje više nije: kako se desilo?,  već: kako sam se snašla u situaciji da se desi, uz sve mjere predostrožnosti? Kako se je moglo to meni desiti? Ali kako kažu – dešava se i u boljim porodicama. Mislimo da smo gospodari  svojih života, tako gordo i bahato se busamo o prsa da smo mi to i to stvorili, ali mi smo tek mali pomak koji može utjecati na to ili ono, dok se neke stvari dešavaju mimo nas. Upravo zato da nam pokažu, kako smo mali i kako malo uistinu znamo. A pravimo se veliki, iskusni i mudri, jer smo „u tim godinama“.

A godine su samo brojevi, koje brojimo a rijetko i živimo.

Ponekad na neke situacije i događaje ne možemo utjecati, ponekad možemo. Prava je mudrost znati razlučiti koji su koji, kad reagirati, kad propustiti. Odlučila sam se propustiti. Pustiti da ide svojim tijekom vremena, pa što bude.  Nije mi sličilo, da prepuštam kormilo svoga života slučajnim situacijama. Radije sam voljela uraditi sve što je u mojoj moći, pa čak kad bi i situacija krenula u drugom smjeru, znala sam da sam dala sve od sebe i da nije bilo više u mojoj moći. Zato me je toliko više frustriralo to čekanje, to prepuštanje situaciji koja se je odlučila krenuti svojom smjerom

Prihvatiti situaciju. Teško sam prihvaćala. Neke stvari jednostavno nisam mogla 'provariti', kao na primjer saznanje da čokolada  nije jestiva, da možda ne smijem, da nije za mene, da … Tisuću i jedan 'da'. Onih tisuću sam mogla sama pred sobom nekako opravdati, uvjeriti se, ali onaj jedan, onaj samo jedan, on je stvarao pomutnju i sumnju.

Tako je bilo i sa gradom moga djetinjstva. Dok sam hodala obalom mora, starim gradskim kupalištem, postalo mi je jasno, da sam sve ove godine rasta moga čempresa, gradu pridavala osobine koje nije imao. Da sam ljubav koju sam u djetinjstvu osjećala do ljudi koji su me voljeli, tako naivno djetinje i idealizirano transferirala na svoje prijatelje iz djetinjstva, svoju ulicu, svoja skrovišta i sve one igre pune smijeha. U svemu što sam susretala u gradu, u ljudima, gledala sam kroz oči ljubavi te bezuvjetne ljubavi.  Svu svoju mladost sam gledala roza obojenu dugu grada. A grad je cijelo vrijeme bio sivo žut.

Grad nije uzvraćao ljubav, ljudi su bili specifični, ali tipični ljudi toga grada i nimalo nalik mojima didi i babi. »Gospođo, vi ste u tim godinama« me je otrglo iz jednog sna, sna o mom gradu, o povratku, o ljubavi, o dobroti, o toplini,… »Te godine« su pokazala da grad nema ništa od onoga što sam ja nosila u sebi. Ima neke druge boje, neke druge snove, ali ne i moj san.

A moj san, iako su ga ubijali, poništavali, omalovažavali,… čak sam ga i sama pokušala racionalizirati i uskratiti mu svu idealizaciju, nije umirao. On je bio jedino trajno i nesalomljivo u meni, on je bio prisutan i kad bi me uvjeravali da toga nema, da sanjam nemoguće, … Bio je utkan u moj dnk, u koricu moga čempresa koje je stajalo neprimijećeno a stameno usred moga kvarta i pričao priču o ljubavi.

Iako sam bila u »tim godinama«, istrežnjena od opijenosti gradom svoga djetinjstva, izgubljenih nadanja, osakaćenih snova i bez vjere u ljude, ipak sam sanjala, da negdje postoje mjesto gdje bih željela živjeti okružena dobrim i toplim ljudima, sućutnim i hrabrim, daleko od vanjštine voštanih figura, interesnih prosperiteta i susjedskih naklapanja. Negdje, gdje je ljudima stalo do čovjeka, negdje gdje ima istinske i prave ljubavi, topline i brižnosti, negdje gdje su se ljudi spremi boriti za dobre stvari. Negdje, gdje ljudi žele postati boljima i spremi su za to i nešto učiniti.  

I dok sam šetala tom starom šetnicom, pomislih da možda još uvijek nisam »u tim godinama« jer ipak još uvijek postoji u meni  ta djetinja nada, taj idealizirani kutak kojeg želim dosegnuti i domoći se bezuvjetne ljubavi među ljudima, stvoriti jedan sretniji i bezbrižniji svijet. Jedino što je bilo »u tim godinama« bila je spoznaja da grad mog djetinjstva nije taj kutak, da nikad neće ni postati , da su ljudi takvi kakvi jesu, ovakvi i onakvi, .. i ako želim svoj kutak pod nebeskim svodom, mogu ga jedino stvoriti za one koji sanjaju isti san, za mene i dijete.  Bar dok je dijete.

 Čekanje tu ne pomaže, jer rok trajanja ističe, čak i ljudima, a ne samo čokoladi.