AC

»Hajmo na kavu!« Kad god bi željele u miru popričati, sa Verom bi izašle u bližnji kafić na domak kuće. Njena mama je bila stara, slabijeg vida i sluha, ali je zato znala skupljati informacije. Da je u kojem slučaju Cia čula za nju i uposlila je, gdje bi joj bio kraj. Ne Verinoj mami, već ciji. Žena, iako je bila stara i sa svojim oronulim organima posustajala, neki dio njenog mozga koji je znao uočiti pravu informaciju i iz nje stvoriti priču, radio je kao najbolji Švicarski sat. Zato bi povremeno otišle na »kavu« tek dvadeset metara od kuće. Tamo se je skupljala lokalna ekipa, ekipa  za razgovor.

 

Jolanda je sjedila sama za stolom, sa novinama i čašom vode, zatopljena u svoje misli.

»Vidi ženu, peti misec, ko bi reka,« rekla je Vera i mahnula u pozdrav.
Da, ko bi rekao, stomačić joj se nije ni nazirao. Zagledavši se u njene oči, prepoznah onu tugu, onu trudničku tugu što se javlja niotkud, potaknuta hormonima ili tek nekom nevažnom riječju ali zbog mozgovnog hiper rada biva pretvorena u veliku riječ. A uz to, na nebu je u tim danima strašio pun  mjesec. Ako utječe na plimu i oseku, kako neće na trudnicu punu vode i tekućina.
 
Pozvali smo je da sjedne sa nama.
»Hvala, ostati ću ovdje, paše mi.«

 Nasmiješih se, samoća je u tim stanjima ponekad puno bolje društvo nego družina »dobronamjernih savjeta«. Mijenjaš se, ne samo tvoje tijelo, mijenja se tvoje doživljavanje, percipiranje, tvoja psiha, sav si užurbanoj promjeni, a svijet oko tebe ide svojim sporim tijekom. I dok se svijetu oko tebe nikamo ne žuri, malom biću ispod tvoga srca žuri se pogledati suncu u oči. Svjestan si da moraš puno toga napraviti, pripremiti, srediti, a svijet oko tebe teče svojim sporim tokom. Kao da si u nekoj vremenskoj kapsuli koja ide brzinom većom nego što se inače gibamo. A ljudi oko tebe se smiješe, kimaju, nešto pričaju, a ti i ne čuješ, tek  pojedine riječi bilježiš, pojedine se zalijepe za tebe, pa te prate, neke te ugrizu, a rijetke te umire.

 Jolandino bježanje u osamu bilo je kao pauza za odmor u svijetu bujice riječi koje te u biti i ne zanimaju. Savjeti postaju trivijalni, a ipak ih upijaš jer se lijepe, a ljudi… Čudni stvorovi, tako rado govore loše vijesti, tako rado pričaju o negativnim iskustvima, straše primjerima tipa: od prijatelja prijatelj je to tako i onda znaš… Pune ti glavu nepotrebnim informacijama, strahovima, a da nisu svjesni ni djelića trenutka koji se dešava u tebi, dok pokušavaš spojiti svoj unutarnji i taj pričljivi vanjski svijet.

 »Ako se predomisliš, dođi kod nas.«

 Naručile smo kavu. Slušala sam priče koje su prolazile mimo mene, ne sjećam se da sam nešto pričala, ali sam komentirala, onako uljudno, kao zainteresirano. Bilo mi je važno pratiti neke nevažne priče, da ne mislim na svoju koja me danima opterećuje.

 
»Ipak te moram nešto pitat«, prišla je k našem stolu.  »jesi ti radila amniocentezu?«

Sjela je za stol sa onim izrazom na licu koji je govorio, groza.
Nasmiješila sam se joj: »Šokiralo te, a? Onako, psihički te dotuklo.«

»Da, da« konačno je mogla nekome ispričati: »kad su krenuli sa onom iglom prema glavi mog djeteta…« iz nje je izlazila bujica promiješanih riječi u kojima si mogao naslutiti strah, izgubljenost, nerazumljivost i zgroženost.

 »Ja sam se za taj 'poseg' pripremala. Sve sam pročitala, pogledala sam si film, preletila forume. Većinu je zanimala samo bol, neki su govorili da boli, neki da ne, ali nitko nije spomenuo ono najvažnije – psihički šok.«

»Upravo to«, jedva je dočekala. Znala sam o čemu želi govoriti. I ja sam tad htjela sa nekim podijeliti tu zebnju, ali nije bilo nikoga sa sličnim iskustvom.

U toj sobi, u kojoj je šest žena ležalo dva sata poslije 'posega', koji je trajao tri do pet  minuta: namaži, ocjeni, ubodi, izvuci i slijedeća, odzvanjala je tišina. Njihovi muževi su čekali negdje vani, a one su šutjele. Svaka u svojim mislima. Kad bi ulazile, na obrazu bi im se vidio šok koji je oduzimao riječi. Ulazile bi sa mužem i sa sestrom, mužu na kratko potužile, a onda bi on morao izaći, ostale bi ležati u tišini sa drugim pacijenticama. Zanijemile. Jedna je zaplakala. Ipak je to bio šok, o kome nitko nije govorio, pisao, gdje nitko nije znao ili htio tim mladim ženama objasniti zašto se tako osjećaju. Prestrašeno, tužno, ljuto i zabrinuto.  I to još nije bio kraj, kalvarija iščekivanja se je tek nastavljala.

 Taj dan je doktorica kasnila. Možda je to bio običaj, možda iznimka, nikad nećemo znati. Svi su bili naručeni u isti sat. Sedam i četrdeset pet. Popisali su ih i poslali u čekaonicu na četvrtom katu. Došle su sa svojim muževima. Onako izgubljeni,  obadvoji bi sjeli i čekali što će se desiti. Nitko nije dolazio. Čekali bi satima, u jedanaest je došla doktorica. Neki parovi su vrijeme kratili tihom pričom, neki su šutjeli, listali po brošurama na stolu. U torbi mi je društvo pravio Kant, a inače sam bila potpuno sama.  

 Puno puta mi kažu da sam hrabra, ali hrabrost nije moj izbor, ona mi je nametnuta. U nju sam ubačena kao u vodu, plivaj ili potoni. Moj gen za samo očuvanjem je radio sam od sebe, nije dopuštao potonuće, morala sam plivati u svim uvjetima, pa svidjelo se to meni ili ne. Nije bilo uzmaka, nisam mogla reći, ali… I tako sam postala hrabra, a duboko u sebi sam bila prestrašena i napuštena djevojčica od tri godine koja sjedi na svom kovčežiću i čeka da je roditelji povedu sa sobom. Kao da se ništa od tada nije promijenilo. Imala sam samo četrdeset godina više i ponašala sam se odraslo, razumno, samouvjereno, hrabro, sa osmjehom,… dok je ona djevojčica u meni plakala, potiho, nečujno i skriveno i šaputala u sebi 'Hrabrost je moje ime'.

 U jedanaest je došla doktorica. Poslije ispunjavanja papirologije, obiteljskih bolesti, anamneza, roditeljskih poziva, zanimanja i zdravstvenih stanja, ostalo je još par izjava koje je trebalo potpisati. Bile su to zaštite medicinskog osoblja, zaštite medicinski lobija, zaštite birokracije pred hormonalno poremećenim mamama. Svečano potpisujem da mi je jasno da ovaj 'poseg' ne mora ništa značiti. Rezultat pretrage može biti točan, a i ne mora. Potpišite da ste to razumjeli i da nas ne možete kriviti ako što krene naopako. Rezultate možete dobiti za tri do četiri tjedna, a ako želite prije, doplatite dvjesto eura i za sedam dana vam dolaze rezultati. To vam je zbog laboratorija, jer treba toliko vremena da svi mikrobi sazriju za očitavanje, a ovi doplativi, e tamo vam imamo posebne ubrzane uvjete za mikrobe, pa je moguće doći prije do rezultata. Roditelji, koji su imali sve ostale pretrage rizične, nisu ni pomišljali, nadodali su još 200 eura onim 400 što ih plaća zdravstveno, ali samo ako ste stariji od 36. U protivnom sve ukupan zbroj troškova snosite sami.

 Kao po tekućoj traci smo ulazili u ambulantu, gdje je doktorica-primarij instruirala mlađu kolegicu. Jedna sestra je zapisivala, druga se je ljubazno nagnula i šapnula »ništa neće boljeti, čak manje nego igla u zadnjicu«. Ooo, to sam znala, kao dijete sam bila kao one spužvice u kojoj stoje igle, pribadače za šivanje. Bila sam prvi glas sela, kad bi mi penicilini davali. A davali su mi ga redovito. U onoj maloj prostoriji u prizemlju, nadograđenom pridodanom dijelu ambulanti, koji su poslije ovog zadnjeg rata srušili. Na tom mjestu danas nema više ni bolnice, ni igala sa kojima su me strašili. Susjedi su mi onako malu stalno zafrkavali da imam fibru  jer imam džepove, pa sam mojoj babi parala mozak sa idejom da neću nosit hlače koje imaju džepove, da neću ni takve haljine, da sve mora ušiti. Džepa nije smjelo biti!

 Četrdeset godina poslije, imala sam džepove, nisam imala fibre i iglu su mi gurali u područje stomaka. Doktorica, koja je oko vrata nosila izraženi komplet ogrlica, u nekoj bijeloj domaćoj majici na V izraz i suknji, koja se je onako uska i pripijena povlačila iznad koljena , nagnula se sa svom svojom težinom na moje bedro. Nije  bila lagana, imala je preko šezdeset godina i preko osamdeset kila. Morala bi biti simpatična, a više mi je djelovala mesarski. Da mi vrijeme prže prođezamišljala sam priču, da je kći mesara koji su sve svoje imanje uložili u njeno školovanje, a sad je primarijus u najpoznatijoj bolnici, stručnjak na svom području, ugledna, cijenjena, poštivana, na simpozijima zapamćena,…  No, iz svoje mesarske kože očito nije mogla. Nagnuta na moje bedro, šetala je ultrazvukom po trbuhu, objašnjavala mladoj kolegici kako je to radila prije trideset godina, kad nije bilo svega toga. Nijednom me nije pogledala, nije rekla ni dobar dan, ni be, ni me. Za nju sam bila jedna obična trudnica u nizu hormonalno poremećenih mama. Na ekranu sam mogla pratiti što radi.

 Sa iglom je krenula prema glavi mog djeteta. Ustuknula sam od groze. Sestra je krenula crpiti tekućinu ali nešto nije išlo. Sa svojim tijelom mi je prekrila ekran i nisam znala što se dešava. Ljutilo me, a  kroz glavu su mi prolazile misli:  Jeli ona Mesarka sa onom igletinom pogodila moje dijete, jeli mu što žao činila,…? Osjetila sam kako miće iglu, kako je vrti, zabada drugamo, sestra je govorila da ne može doći do tekućine. Jedino što sam vidjela na tom ekranu su bile minute, najdužih pet minuta zabadanja igle u moje tijelo, a da nisam znala što se dešava sa mojim djetetom. Ni slova objašnjenja, ničega. Doktorica Mesarka je diktirala neke podatke sestri, koja je zapisivala, objašnjavala nešto mladoj kolegici, izvadila iglu i skinula rukavice. Sestra mi je pomogla da ustanem i odvela me u  »šok sobu«.  Opet ni pogleda, ni be, ni me. Samo broj na brojčanici zabodenih igala.

 Jedva sam stajala na nogama, bilo mi je loše i osjećala sam mučninu, plakalo mi se od šoka, ali pomislih da ipak imam više od četrdeset godina i nema prostora  za suze, one su isplakane u tim ranim napuštenim godinama.
 

Sestra me je pitala, jesam  li uredu? Boja mog lica joj je odavala odgovor. Pitala me jesam li išta taj dan jela, pila? Otkimala sam. Jer u bolnicu se ide na tašte, tako su rekli. Rekli su isto tako da to brzo ide, pa sam računala kako ću se poslije najesti. Pitala me jeli tko došao sa mnom, opet sam otkimala. 'Kako, sami ste došli, jeste ponijeli sa sobom hranu, vodu?' Gledala sam je u čudu. Nisam mogla ništa govoriti, a u meni je glas govorio, 'ali rekli su da će to biti brzo gotovo, a do kuće mi je deset minuta hoda'. Jedino što sam smogla pitati je bilo, kad smijem doma?  

 Prvo sam morala malo odležati. Dok me je vodila prema sobi, stalno je ponavljala, a sami ste došli… Ne, samom je i tristo pedeset patuljaka.
Naravno, to joj nisam rekla. Onako začuđena me je spremila u ležaljku i natočila mi čaja, onog bolničkog. Šipak, berba tkoznakoja, sa malo šećera. Još uvijek bljutavog ukusa, sjećam se još iz bolničkih dana. Zašto od svih tekućina koje čovjek može piti, u bolnicama uvijek imaju isti ukus čaja?!  

Ležala sam tamo, sama sa svojim mislima, i sama.
Za mnom su na pet minuta ulazile druge, svaka sa specifičnim izrazom na licu, izrazom šoka, na rubu suza, neke su i plakale. Trebalo je odležati još dva sata u toj mučnoj i polu plačljivoj tišini, u sobi punoj hormonalno poremećenih žena.

 Zato sam znala kroz što prolazi Jolanda. Psihološki šok, i sama je bila zgrožena  nad slikom igle koja ide prema glavi djeteta  i brigom za rezultate. Znala je i sama da treba čekati tri do četiri tjedna ali ipak je pitala u koliko dana sam dobila rezultate. To čekanje, strepnja, dok vam kroz mozak prolaze svakojaki scenariji, izgleda kao loš scenski komad. Na sve se spremite, čitate, očekujete i čekate ali u tom čekanju ne možete sa nikim popričati jer ljudi ne razumiju. Nisu prošli na svojoj koži, ne znaju kako se osjećate. Govore vam, sve će biti uredu. Duboko u sebi i vi to znate, ali još uvijek vam pred očima slika igle, sve pročitane priče i čekanje na rezultate. Rekla sam joj, onako kako su i meni rekli, kao da nisam prošla to iskustvo,  glupasto je iz mene izletjelo: »Bit će sve dobro. Samo pozitivno misli“.

 »Pa nisam glupa, racionalna sam. Sve znam, dakako da mislim i da znam kako treba misliti.«

Nasmijala sam se, jer kao da sam čula svoje riječi. Išla je kroz istu fazu. Soljenja pameti, glupih savjeta:  pozitivno misli, koncentriraj se na dijete, odmisli sve drugo, …  kao da će to umiriti nemir i strah, kao da će riječi pružiti zaštitu i sigurnost. Trebala je nešto konkretno, nešto što bi je umirilo. A to je onaj papir, koga očekuje i još ga mora dva tjedna čekati. Najduže čekanje u životu. I ništa nije mogla učiniti, a to je bilo najgore. Neizvjesnost.

 Tad možda tek shvatimo kako nemamo baš velikog utjecaja na život, da postoji nešto na što ne možemo utjecati, rezultat. I što je mene u cijeloj mojoj priči tad frustriralo je bila i ona izjava koju potpisuješ, da su rezultati ovakvi i onakvi. Puno puta sam se pitala, jeli stvarno AC tako potrebna kad ne mogu garantirati rezultate?  Kažu da je to najsigurniji način za rezultate, najbolji način. Možda je u danim uvjetima, ali u Kini su radili već drukčije pretrage koje nisu uključivale guranje igle prema glavi djeteta, koje nisu uključivale rizik spontanog poslije,…

 Puno puta sam se upitala i koliko samo stvarno napredovali, kao čovječja vrste? Istina, danas možeš pratiti razvoj svoje bebe dok su naše mame mogle samo strepiti devet mjeseci da bi onda konačno  vidjele stanje svoje bebe. Danas je sve drukčije. Kažu ti  što smiješ, što ne smiješ, što je dobro, što loše, dijete vidiš na ultrazvuku, trudnoća se redovito prati i zbog toga si nekako sigurniji. Iako, ja bi uzakonila jedan mali UZ za kućnu uporabu da hormonalno poremećena mama može u svakom trenu gledati što malac čini, jeli ok i tako to. Ah, mama kao mama, brige nikad dosta.

 Tehnika je uznapredovala, a kako je sa našim odnosom do ljudi, kako je sa humanošću, kako je dostojanstvom pacijenta?

Važno je da su muški osvojili mjesec, zabili zastavicu u tlo mjesečeve rupe, važno je da se tuku za nebitne komadiće zemlje i da se busaju o prsa o svojim velikim nacijama, a izmiješani su bolje od svakog milkšejka. Važno je da su iznašli bozon, da znaju računati nerealne brojeve, a ne znaju pomoći realnim ženama.

 Realnom čovjeku je preostala nerealna tehnologija, dok smo ljudske odnose, brigu, skrb za drugoga srozali u rubriku slomljena srca. Od novog vijeka radimo na razumu, na mozgu, na zakonodavstvu znanosti, pa smo zaboravili na čovječju narav. Koja bi po mome, kad bi ljude srcem učili da nisu vuk vuku, možda stvarno znali odgojiti bolje i razumnije generacije. Jer ovo suvremeno skrivanje oko razuma, tehnologije i napretka, samo je muško pokazivanje mišića i ovladavanje svijetom, a boje se obične bebe.

Pala sam u smijeh, kad je Jolanda našu poslijepodnevnu kavu zaključila poslije debate o muškarcima- očevima, riječima : »Njima je važno da čašćavaju kad dobiju dite i da nosi njihovo ime, a svi strahovi, strepnje, brige i zaštita je na majci. I onda kažu – razmazila si ga. Kako ga i ne bi, kad sam se toliko namučila sa svim strahovima.«

Opće prihvaćeno je mnijenje da žene traže sigurnost i zaštitu. Naravno, da je traže, jer zbog Grimovih priča sa hepi endom, vjeruju da će doći vitez i izbaviti ih zatočene iz kule. Ja ga takvog još ne upoznah, a kad ću… E to je za neku drugu priču. Nerealnu priču.

No, što bi bio svijet bez priča, snova i nadanja, samo razumsko matematička formula jednog vještog topnika koji zna izračunati koordinate pada. Na svu sreću, život je ipak složenija priča istkana iz srca, puna nepoznanica, čuda i rijetkih trenutaka.