Riječi

"Koliko krivih rici pobigne kroz zube
a ko ce ih stic
ka i perje baceno u vjetar
ne mos pokupit, a ucim se kupit

U svemu sad moram naci nesto lipo
i reci zivote - dobar ti dan"

Riječi su samosvoja bića i imaju svoje živote, ponekad nam se čini da smo njihovi roditelji, pa ih stvaramo, a ponekad nam kao nestašna djeca bježe ispod pera, ponekad nam preokupiraju svaku misao, svaku toplinsku ćeliju, pa nas ne puštaju, kao osvajači rastvore svoj šator usred našeg srca i govore mimo nas. I upravo taj govor, govor iz srca, sama ispovijest riječi bez našeg sveznajućeg uma i uplitanja, je najljepša igra naše osjećajnosti i zahvalnosti onome što bješe prvo.

Riječ.

Koliko puta mi se čini da je zanjemila, da nema ništa više reći, pa ipak noću govori, priča sama sa sobom u tišini svijeta, u sjaju svojih dnevnih svjetala, sama. Priča sebi o sebi za sebe, a ja je slušam i mislim, kako moram zapamtiti to što govori. Ujutro, kad se probudim, ona je već sve uredno pospremila za sobom i nije ostavila ni slovo. Ponekad mi je žao jer je ta vrijedna spremačica sakrila te predivne riječi, a ponekad mi je drago jer je odbacila tužna slova. A ljudi, godinama smo postali programirani, odbacujemo sve ono što nam se ne sviđa, učeni da govorimo pozitivno, mislimo pozitivno, ne osjećamo, samo govorimo,a riječima ne dozvoljavamo da budu samosvoje. Ipak, ponekad nam pobjegnu. Izmigolje se ispod cenzure našeg razuma, sakriju se u ćeliju osjećajnosti i izađu kroz otkucaj srca.

 

A ne dozvoljavamo srcu, ne dozvoljavamo toplinu, jer je puno lakše, jer je puno prihvatljivije, jer je puno razumnije,… biti nešto što drugi očekuju od nas. Prilagoditi se svijetu tako da ne strčimo, da ne odstupamo od nametnutih zakona, da se povodimo za većinom, .. I onda u toj svojoj kapitulaciji volimo ukazivati na druge, smiješiti njihove pokušaje ostati i postati jedinstveni, svoji,… Svrstavamo ih u grupe, etiketiramo ih samosvojnošću, osjećajnošću, čudnošću, neprimjernošću. Da, neprimjerni su za nas. Jer mi pripadamo većini onih 'pravih', a ovi pojedinci, kao rijetke ptice, kvare red i nered ovoga svijeta. Tad ptice ušute. Tad i riječi ušute. I najbolje je naspram vike izabranih pravih - zašutiti. Prava riječ zna razumjeti tišinu.

 

Tišina riječi ponekad govori više od njih samih. Tišina je jača, bolnija. Tišina je rječitija. Nema riječi koja se ne rodi u tišini. Tako su i moje riječi dugo tihovale, Odbjegle pred zaglušujućom bukom svijeta, pa poneka pomislim, gledajući ih onako kao roditelji – zar moje riječi trebaju dijeli svoje živote sa svima? Sa onim dragima su toplina ispisana poezijom dodira, a sa drugima su posramljena djeca koja misle da krivo govore. Pa ipak, govorim im da moraju izaći na sunce, isploviti iz sigurne roditeljske luke, da moraju kročiti u novi dan. I reči jednostavno „dobar dan“.

 Zašto? Možda zato, i jedino zato, jer su riječi jedine koje povezuju ljude. Bez riječi smo ništa. Ne postojimo. Kad šutite ljudi vas ne primjećuju, ljudi vas gaze, ponekad vas i ne čuju. Jer puno je lakše ne čuti, ne vidjeti, nego prihvatiti glas koji dopire do vas. Kad ne čujemo, ne vidimo, o tome ne pričamo, te riječi ne postoje. Čak i savjest koja prigovara ima tonalitet, koji možemo stišati, isključiti, ne postojati. Jedino ljudi, kad govore, kad istisnu nelagodne misli i riječi u nutrini naše svijesti stvaraju postojanje, koje želimo zanijekati. Ne, ne želimo slušati, ne želimo čuti. I kad ti netko kaže „šuti“, ušutiš. Riječi prestanu postojati a sa nima i onaj kamenčić svijesti koji govori sa tišinom unutarnjeg nemira.

Zato je tišina jesenja, uvod u zimu, pad raznobojnog lišća i ocvast nada, u tijeku prirodnog kruga, prema miru tišine, a pred proljetnom bujicom rječitost. Jer  u tijeku vremena, kako proljeće dođe, riječi progovore drugim jezikom, novim, a ipak starim. Tad progovore nekome drugome, u novi dan.

 

Ponekad ta zima traje dugo, kao ovogodišnja zima. Trajala je do neki dan. Zima. Moja rječitost još nije propupala. Zaplela se u osobna previranja, u dileme svijeta i pitanje, zašto i o čemu blog? Što je to blog? Definicija kaže da je to diskusija ili neformalni zapis. Ja još uvijek nisam na čisto, što bi to bio blog. Razmišljanje, osobni zapis, izmišljeni lik, .. što se krije iza bloga. Kriju se riječi, one iz prve rečenice koje imaju svoje živote, koje moraju izaći, koje moraju svijetu ispričati priču o jednom postojanju. Lika, stvarnog ili izmišljenog, lika koji ima svoje riječi i po tim riječima postaje. Udahnjuje život u svoje postojanje dana, svakoga svoga dana do kraja života. I tako postojim, usprkos tišini i nevidljivosti. Postojim i to što ne pričam riječima, ne vidim se na opip, postojim i kolikogod zanijekali postojanje ne prisutnošću, ono postoji. Postoji u meni.